Split, (IKA) – U Verbumovoj Knjižari sv. Frane u Splitu, u utorak 26. kolovoza održan je drugi “Susret s autorom”. Gost susreta bio je novinar Zoran Vukman, a susretom je moderirala Jelena Hrgović, izvršna urednica Nakladne kuće Verbum i inicijatorica “Susreta s autorom”. Domaćoj publici Vukman je poznat kao svestrani autor: ponajprije kao novinar, kolumnist, komentator i analitičar, a potom i kao pisac, a svoju svestranost potvrdio je i ovim susretom. Upitan kako i kada je uopće započeo njegov put pisca, iskreno je odgovorio kako je pisanje njegov način ne samo izražavanja, nego i življenja, pisanje je dio života, razmišljanja, usuda. Dodao je i kako je teško nekada procijeniti je li pisanje dar ili udes, ali bez dvojbe traži od svakog pojedinca da stane iza toga što piše, traži čvrstinu, odvažnost i hrabrost. Vukman je istaknuo da nema posebnih uzora u novinarstvu, ali kako je mnogo autora utjecalo na njega, a među njima i Pupačić, Krleža, Joyce, Tolstoj, Dostojevski, a u kasnijoj fazi na poseban način Berdjajev, Solovljev, dodavši kako mu je sve to u novinarstvu često bilo i teret. Govoreći o stanju u novinarstvu, rekao je da se mnogo toga promijenilo u posljednjih deset godina, novinarstvo je postalo instant novinarstvo. Čak je i proces odgoja i obrazovanja novinara ubrzan. Od onih koji prenose informaciju, novinari su postali senzacionalisti, a novine kreatori javnog mnijenja. I u tome Vukman vidi jedan od razloga tzv. propasti svijeta o kojoj piše u svojoj prvoj knjizi „Propast svijeta ili novo doba poganstva”. U toj knjizi, objavljenoj prije 11 godina, gotovo vizionarski uočava fenomene koji će se nametnuti kao postulati „novog doba”: dekristijanizacija društva i etike, sveprisutnost različitih pokreta i sekti, astrologija, agresivni feminizam, homoseksualnost, perverzije, slobodarstvo, dekadencija društva (na osobit način mladih), diktatura banalnosti, kultura smrti koju promiču mediji, pjevačke i glumačke zvijezde kao i različiti „proroci”, „novi svjetski poredak” u politici, sebičnost, oholost. I dok se čini kako je svijet izgubio svoje prepoznatljivo lice, novi fenomeni se nameću kao normalnost i to bez propitkivanja, bez mogućnosti dijaloga na društvenoj razini i to pravog, argumentiranog, polemičkog dijaloga, jer nema onoga tko bi ustao i progovorio, tko bi probudio uspavane. Individualni mislioci su vrlo rijetka pojava, a i ako postoje često ili nemaju prostor za izražavanje ili nisu dovoljno hrabri da progovore.
U svojim knjigama Vukman često naglašava religioznu viziju čovjeka i svijeta stvorenih od Boga pa se sukladno tomu čudi svijetu koji ne odgovara toj viziji, čudi se i onom u što su se Božja stvorenja pretvorila okretanjem od Boga te poziva na autentičan put i angažman. Vukman ističe kako je svaki pojedinac, a na osobit način svaki kršćanin, dužan dati svoj doprinos svijetu djelujući u skladu sa svojim mogućnostima, ali je jednako tako neophodno međusobno povezivanje. Premda za mnoge probleme često mislimo kako proizlaze iz nedostatka novca, iskustvo pokazuje kako je nedostatak ljudi mnogo veći problem. Stoga je vrijeme da se počne ulagati u čovjeka kako bi ga se odgojilo i obrazovalo i kako bi onda bio sposoban utjecati na društvene promjene. U svim tim globalnim i lokalnim previranjima, i Vukmanu su se dogodile neke ozbiljne stvari. Danas je mnogo manje javno prisutan, gotovo utišan, ali ipak s nadom i u nadi korača dalje. Danas, uz rad, u svojoj 42. godini života student je na Filozofsko-teološkom studiju KBF-a u Splitu i svoj angažman vidi na poljima „nove evangelizacije” koja je tako jako potrebna ovom svijetu. Taj govor nade provlači se kroz sve njegove tekstove kao „slamka spasa” i pojedinca i društva u cijelosti, a i ovaj susret je zaključio religioznom slikom „praznoga groba” pred kojim se nalaze Isusovi učenici te dodao kako vjeruje da se hrvatsko društvo nalazi pred „praznim grobom”, u sumnjama, strahovima i dvojbama, ali kako korača naprijed prema svjetlu.