Zagreb, (IKA) – Tema “Teološkog četvrtka” koji je 26. lipnja u organizaciji Kršćanske sadašnjosti održan u Tribini grada Zagreba bila je “Papin primat i ekumenizam”. Uvodna izlaganja održali su prodekanica na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu dr. Lidija Matošević, v.d. ravnatelj Pravoslavne opće gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković” o. prof. Mihailo Majk Žikić i pročelnik Katedre ekumenske teologije Katoličko bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Jure Zečević. Voditelj tribine bio je prof. Anton Šuljić.
Dr. Matošević istaknula je stajalište reformacijske, odnosno u širem smislu protestantske teologije. Izlaganje je započela tumačenjem poimanja naravi Crkve kako je to isticao Luther, tj. da je Crkva zajednica konkretnih ljudi. A to zajedništvo se konstituira, okuplja oko Isusa Krista koji je prisutan među vjernicima po Riječi koja se uvijek iznova propovijeda i preko sakramenata. Služba naviještanja i podjele sakramenata predana je Crkvi, a zajednica kao cjelina bira i ordinira posebne službenike za funkciju. Krist je povjerio zajednici službu naviještanja kao cjelini, a onda je ona povjerava na poseban način prikladnim osobama, rekla je dr. Matošević. Te osobe ne dobivaju apsolutnu vlast, jer njih njihova zajednica preispituje, bilo da je riječ o pastoru ili biskupu i to na temelju Evanđelja. Istaknula je kako je i Luther isticao važnost jedinstva cjelokupne Crkve, te ona ne vidi ništa sporno u tome da kršćanstvo ima glasnogovornika, pa ako treba da to bude i rimski biskup. Nije problematično da je on izravan nasljednik sv. Petra već pitanje o naravi tog primata, koji ne bi trebao biti jurisdikcijske, već duhovne naravi. Dr. Matošević zaključila je da osoba koja bi bila predstavnik cijele Crkve mora biti osoba s velikim senzibilitetom za mnogolikost Crkve koje postoji.
Prof. Žikić istaknuo je kako pravoslavlje smatra da je apostolsko prvenstvo bitno, kao i Crkva kao zajednica, ali je najbitnije djelovanje Duha Svetoga koja od samog Gospodina prelazi na učenike, na hijerarhiju Crkve, biskupe, svećenike, đakone. Pitanje papina primata oduvijek je bilo kamen spoticanja u odnosu Crkava istoka i zapada. Pravoslavlje problem vidi u ekleziologiji, jer rimska ekleziologija identitet vidi u osobi pape, koji se smatra izravnim nasljednikom apostola Petra. Podsjetio je kako su prvi kršćani svoje nedoumice rješavali saborski, da nije nitko imao posebno pravo glasa, a to vidi i kao rješenje u ekumenskom dijalogu, tj. vraćanje korijenima. Pedesetnica, silazak Duha Svetoga na apostole je stvaranje Crkve, rođendan Crkve, stoga prema poimanju pravoslavnih upravo je Duh Sveti onaj koji treba voditi tu Crkvu, istaknuo je Žikić, te pojasnio da kad je riječ o papinu primatu nije problem u časti kao takvoj, koju nitko ne osporava. Problem je duhovne vlasti, da bude nepogrešiv, da ima posljednju riječ u svim crkvenim odlukama, iznad svih. Crkveni velikodostojnici kao njeni predstavnici mogu rješavati probleme međusobno, ali njihove odluke potvrđuje Crkva kao zajednica i ona daje posljednju riječ, istaknuo je Žikić.
Dr. Zečević na početku je upozorio da je primjerenija riječ za ovu raspravu prvenstvo umjesto primata. Poteškoća se ne može opisivati pitanjem “papinsko prvenstveno da ili ne?” Odgovor je uvijek bio da, poteškoća je kako primjereno oblikovati i izraziti, udovoljiti na primjereni način principu ili načelu mjesnoga, i univerzalnoga i između toga dvoga. Poteškoća je na razini kakvo je i koliko je to prvenstvo rimskoga biskupa bilo kroz povijest i kakvo i koliko prvenstvo rimskoga biskupa ima smisla i treba biti u današnjem kontekstu. Razlike između katolika i pravoslavnih su s obzirom na narav i opseg prvenstva rimskoga biskupa koje naučavaju i jedni i drugi. Teološki i hijerarhijski autoriteti obiju Crkava, barem njihova glavnina, posljednjih godina očitovali su se više puta o tom pitanju. Dr. Zečević podsjetio je kako i jedna i druga strana ističu da će biti zadovoljne ako s obzirom na prvenstvo rimskoga biskupa bude prakticirano ono što je bilo prakticirano u prvome tisućljeću. To je izričito rekao Joseph Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a takve izjave davane su i s pravoslavne razine. Problem je u različitom interpretiranju onoga što je bilo življeno u prvom tisućljeću te to treba teološki korektno istražiti. Za razliku od pravoslavnih, kod protestanata je s obzirom na pitanje prvenstva rimskog biskupa, spektar stavova puno širi – od potpunog odbijanja bilo kakve ideje prvenstva do spremnosti da se prihvati neka petrovska služba. U katoličko-protestantskom dijalogu o prvenstvu rimskog biskupa suglasje seže od toga da bi bilo veće dobro za Crkvu ako bi njezino konstitutivno jedinstvo bilo i vidljivo ostvarivano kako na onoj mjesnoj, tako i na onoj univerzalnoj razini. Tu bi mogao prvenstvo imati rimski biskup, ali naglasak ne bi bio na pravnoj jurisdikciji, nego bi smisao Petrovske službe bio taj da ona čini vidljivim simbolizira jedinstvo Crkve na univerzalnoj razini. U nemogućnosti da se premosti udaljenost između stavova u pogledu naravi i opsega prvenstva rimskoga biskupa u novije se vrijeme s protestantske i pravoslavne strane sve češće ističe mogućnost asimetričnog jedinstva, gdje bi rimski biskup imao jurisdikciju i značaj koji mu je dan na I. vatikanskom saboru mogao zadržati za zapadne katolike dok bi, za zapadne kršćane i pravoslavne iste imao u skladu s njihovim stoljetnim naucima i praksama. Jesu li takva narav i opseg dostatni za ostvarenje Isusovih riječi upućenih u Evanđelju Petru to je tema daljnjega ekumenskoga dijaloga, zaključio je dr. Zečević.