Zadar, (IKA) – “Sklad i nesklad liturgije i pučke pobožnosti” tema je izlaganja dr. Ante Crnčevića na svećeničkoj rekolekciji održanoj 14. svibnja u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru. “Postoji strah da bi teološki zahvat u područje pučkog uništio ‘pučku’ vlastitost pobožnosti i time je učinio neprikladnom puku da bi je mogao njegovati kao svoju pobožnost. Sklad i nesklad koji se pojavljuju u praksi kazuju da je tom odnosu potreban dijalektički pristup koji će valjano i argumentirano spoznavati vrijednost i smisao liturgije i pučke pobožnosti, dajući svakoj od njih smisao koji im pripada u iskustvu vjere. Moguće je i nužno ostvariti sklad i uzajamno izgrađujući odnos između liturgije i pučke pobožnosti”, rekao je dr. Crnčević, ukazavši na potrebu nastojanja da pučka pobožnost ne bude pučka u značenju “puka” ili mase, nego u značenju duhovnosti “kršćanskog puka”, naroda otkupljenog Kristovim djelom. U dvojbama oko njihova usklađivanja treba imati na umu da je polazište i težište uvijek u liturgiji Crkve. “Ako dođe do premještaja težišta i polazišta, lako je skliznuti u nesklad u kojem se liturgija i pobožnost međusobno suprostavljaju, pa i onda kad su vremenski tijesno ujedinjene”, upozorio je dr. Crnčević. “Povijest običaja i pučke pobožnosti nastoji sačuvati kontinuitet forme, a povijest liturgijskog obreda nastoji čuvati kontinuitet sadržaja, otajstva, koji Crkva nastoji na uvijek aktualan način prenijeti ljudima svakog povijesnog razdoblja. No, mi smo skloniji promjenama u liturgiji nego promjenama u pučkoj pobožnosti i običajnosti. Ne usuđujemo se dirati u ono što je baština puka, ali ćemo zato liturgiju svjesno i nesvjesno prilagođavati potrebama puka. Nismo li pri tom zamijenili vrijednosti i primarne izvore kršćanske duhovnosti i pobožnost? Liturgija je oslonjena na otajstvo, nevidljivo, neshvatljivo, neobuhvatljivo, na otajstvo koje je po mjeri Boga, u čijoj mjeri je uvijek i mjera za čovjeka”, istaknuo je dr. Crnčević. Temeljem Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji rekao je da su liturgija i pučka pobožnost dva zakonita izražaja kršćanskog bogoštovlja. Ne smije ih se suprotstavljati ni izjednačavati, nego uskladiti. “Pobožne vježbe puka treba urediti da budu u skladu s liturgijom, da od nje proizlaze i narod k njoj vode, jer je ona po svojoj naravi daleko nadvisuje. Na liturgiju oslonjena pobožnost puka dat će liturgiji nove mogućnosti i putove za ispravnu inkulturaciju u životnu zbilju Božjeg naroda”, rekao je dr. Crnčević. Smatra dragocjenom prisutnošću pučku pobožnost u životu vjernika, a višestoljetnom prisutnošću u iskustvu vjere uspjela se izboriti za priznanje vlastitog statusa u životu vjere i Crkve. Liturgiji i pučkoj pobožnosti treba dati mjesto koje im pripada. “Nerijetko smo svjedoci premještaja jednog mjesta na drugo ili smještanja na isto mjesto liturgije i pučke pobožnosti. U takvim slučajevima nije više moguće govoriti o uzajamno izgrađujućem, nego narušavajućem odnosu. Tada više nije riječ o odnosu nego o sukobu ili suprostavljanju – sadržajnom, značenjskom, tematskom, znakovnom, doživljajnom”, upozorio je dr. Crnčević, dodavši da nije moguće izgraditi zdravu i bogatu pučku pobožnost ako toj pobožnosti ne prethodi dostatan odgoj za liturgiju Crkve i življeno iskustvo spasenja u liturgiji Crkve. Zdrava pobožnost rađa se iz življene liturgije. Ukazao je i na činjenicu dugostoljetne odijeljenosti pobožnosti od liturgije koja je uvjetovala shvaćanje pobožnosti kao zbilje koja bi bila derivat pučke religioznosti. “Kršćanska pobožnost ne može biti svedena na pučku religioznost. Zadaća nam je evangelizirati pučku pobožnost, prodahnuti je duhom evanđelja, tj. izdignuti iznad pučke ili naravne religioznosti kojoj su dani kršćanska forma i predznak, ali bez dostatne evangelizacije njihova sadržaja”, istaknuo je predavač. Podsjetio je i na izvorno značenje pučke pobožnosti u okviru kršćanskog shvaćanja i iskustva Crkve, na primjeru Pavlovih i Druge Petrove poslanice. Npr. Prva poslanica Timoteju otajstvo Krista naziva velikim otajstvom pobožnosti. “Liturgija i pučka pobožnost moraju nositi elemente pučkog i pobožnog u novozavjetnom smislu riječi, a to znači utemeljenost u slavljenju Krista i njegova djela otkupljenja. Htijenje Crkve je da se pobožnost razvija iz punine življenja i doživljavanje liturgije, a ne iz krize liturgije. Liturgija u sebi nosi sakramentalnost, uzbiljenje Božjeg djela otkupljenja, a pučka pobožnost nema značenje sakramenta”, rekao je dr. Crnčević, izražavajući svijest da liturgija nije zaživjela na način da bude istinsko vrelo duhovnosti u zajednici, pa se nekad pokušava kroz liturgiju čuvati oblike pobožnosti koji su povijesno nastali kao zamjena za liturgiju Crkve. Tumačeći puteve međusobnog obogaćivanja liturgije i pučke pobožnosti, dr. Crnčević postavio je niz pitanja i ponudio odgovore na koji način pučku pobožnost, poput molitve krunice i Križnog puta, njegovati u liturgijskoj godini kao okviru koji će odmjeravati dinamiku, oblik i sadržaj pobožnosti. Npr. svibanjska pobožnost izvrsna je prilika za njegovanje nedovoljno razvijene vazmene duhovnosti. U toj pobožnosti može se govoriti o Mariji u vazmenom otajstvu, o iskustvu prve Crkve i putu svjetla kojeg je Marija najizrazitiji sudionik.