Zagreb, (IKA) – U povodu 10. obljetnice Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta u petak 25. travnja održan je simpozij s temom “Socijalna misao u Crkvi i u društvu”.
Prvo izlaganje “Kreiranje socijalne misli u Hrvatskoj u 21. stoljeću” održao je Vladimir Dugalić. On je pojasnio značenje socijalnog nauka u životu Crkve i poslanje Crkve na tom području. Podsjetio je kako je Ivan Pavao II. isticao, da je socijalni nauk bitan dio kršćanske poruke i sastavni dio evanđeoskog služenja. Kršćani su pozvani uočiti pozitivne i negativne strane društvene stvarnosti i osuditi uzroke takvog stanja, ako i mogućnosti oblikovanja novih političkih, gospodarskih i društvenih struktura po mjeri čovjeka, te se prema mogućnostima osobno zauzeti za promicanje općeg dobra. Socijalni nauk je izazov da se prema njemu mjeri vjerodostojnost Crkve i kršćana u društvu, istaknuo je Dugalić. Kad je riječ o Hrvatskoj, podsjetio je kako je Crkva osobito od osamostaljivanja ukazivala je na važnost izazivanja promicanja socijalne istine. Predavač je upozorio na razloge radi kojih socijalni nauk nije u hrvatskom društvu polučio željene rezultate, a to su nedovoljno poznavanje socijalnog nauka među vjernicima, naslijeđena društvena pasivnost vjernika, te sama situacija u Crkvi. Stoga, ukoliko želimo kreirati socijalnu misao u hrvatskom društvu nalazimo se pred velikim izazovom, rekao je Dugalić. Kako bi se to postiglo potrebno je djelovati na odgojno-organizacijskoj razini. To podrazumijeva edukacije vjernika laika, oblikovanje jasnog i argumentiranog govora. Tu je i važnost crkvenih institucija, Centra, teoloških fakulteta, biskupskih ureda. Potrebno je naglasak staviti na rad s mladima i intelektualcima, te autentično življenje članova Crkve. Druga razina djelovanja je dijalog. Crkva je pozvana razvijati kulturu dijaloga s različitim političkim opcijama, ali izbjegavati krajnosti. Posljednja razina, je i najteža, a to je praktična. Potrebno je koordinirano djelovanje svih crkvenih struktura, suradnja s medijima, konkretan društveni angažman (poznavanje socijalnoga nauka Crkve, stručnost i kompetentnost, medijsko praćenje, promjena mentaliteta). Dugalić je zaključio, da u onoj mjeri u kojoj promijenimo mentalitet, uspjet ćemo kreirati socijalnu misao na početku 21. st.
O “Pitanju svetoga u razdoblju kasnog moderniteta” govorio je Krunoslav Nikodem. Predavač je podsjetio kako je ljudski identitet čvrsto određen zajednicom, kolektivom. Odnos prema svetome jasno je određen kroz magijske radnje i/ili religijske sustave normi i moralnih pravila. Sveto je sveprožimajuće, te bitno vezano uz zajednicu, stoga se predavač osvrnuo na smisao života u svetome i u zajednici. Nikodem je istaknuo, kako je odnos prema svetome sve prisutniji u privatnom i javnom životu suvremenog svijeta. No, radikalna subjektivizacija i proizvoljnost odnosa prema svetome nema, niti može imati budućnosti. Budućnost je kao i prošlost. Pojedinac sam za sebe, može živjeti samo u sadašnjosti. S druge strane, istaknuo je Nikodem kruto institucionaliziranje odnosa prema svetome također nema budućnosti. S obzirom na izrazite apovijesne karakteristike kasnog moderniteta, radikalu subjektivizaciju života, dominiraju “života u sadašnjosti” posrednog tehno-znanstvenim sustavom i traženje smisla života kroz obrasce potrošačke kulture, djelovanje religijskih institucija znatno je otežano. Nužno je povećati stupanj odgovornosti u djelovanju religijskih institucija, kao i stupanj solidarnosti i povjerenja spram građana (bez obzira na njihovu religijsku pripadnost). Također, istaknuo je predavač, nužna je prilagodba religijskih institucija društvenim uvjetima u kojima djeluju, jer suprotni zahtjevi vode u izolaciju. Osvrćući se na odnos prema svetome u suvremenom hrvatskom društvu, Nikolem je istaknuo kako rezultati empirijskih istraživanja u posljednjih desetak godina ukazuju na porast institucionaliziranog odnosa prema svetome. Tako na primjer vjerovanje u osobnog Boga s 39,9% u 1999. godini je u 2006. porastao na 47,2%, a vjerovanje u neku vrstu duha ili životne sile s 45% u 1999., na 29,4% u 2006. godini. Gledajući podatke o religijskoj samoidentifikaciji, religioznih prema Crkvenom učenju je 1997. godine bilo 31,2%, a 2006. 49%, a religioznih na svoj način 53,3% 1997., dok je 2006. njih bilo 34,3%.
Na početku izlaganja “Ljudska prava u perspektivi SNC-a” Ivan Macan je pojasnio sam pojam “ljudska prava”, te se osvrnuo na sam povijesni pregled ljudskih prava. Istaknuo je da temelje nalazimo na prvim stranicama Biblije: čovjek-slika i prilika Božja. Podsjetio je, i kako su veliki umovi kao što su grčki filozofi Platon i Aristotel nisu smatrali da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo, pa su opravdavali npr. ropstvo. No, i kršćanski su teolozi i Crkva imali teškoća u priznavanju svih ljudskih prava u današnjem razumijevanju toga pojma. Da je sa crkvene strane postojala rezerviranost prema (bar nekim) ljudskim pravima osobito u 19. i prvoj polovici 20. st. treba razumijevati na pozadini prosvjetiteljske filozofije toga doba zbog odbijanja objavljene religije i Božjeg autoriteta nad čovjekom, istaknuo je Macan. Predstavnicima Crkve bilo je teško prihvatiti misao o čovjekovoj autonomnosti i potpunoj neovisnosti, te o suverenosti naroda koji ima pravo svrgnuti svoga vladara za kojega se držalo da je postavljen od Boga. Potom je predavač predstavio neke iskaze iz pisama papa. Na kraju se zaustavio na govoru Ivana Pavla II. za dan mira 1999. godine. Tom prigodom je Papa istaknuo da je temelj svih ljudskih prava dostojanstvo ljudske osobe. Prvo je temeljno pravo na život, potom Papa spominje slobodu religije, koju zov “jezgrom ljudskih prva”, pravo na sudjelovanje u životu zajednice, te prvo na egzistenciju etničkih skupina i nacionalnih manjina. Zaključujući izlaganja, Macan je podsjetio na govor Benedikta XVI. u UN-u, u kojem Papa ističe pravo na vjersku slobodu, jer “neshvatljivo je da vjernici moraju zatomiti dio samih sebe – svoju vjeru – kako bi bili aktivni građani. Ne bi smjelo nikad biti nužno poricati Boga da se možemo služiti nekim svojim pravom.”
Posljednje predavanje, u prvom dijelu simpozija održao je Krešimir Sever na temu “Suradnja Crkve i sindikata – mogućnosti i ograničenja”. Enciklika uvodno se kratko osvrnuo na encikliku Laborem exercens u kojoj nalazi za uporište djelovanja sindikata. Potom je istaknuo, kako je Katolički socijalni nauk putokaz Crkvi za javno djelovanje, te tako i temelj suradnje. Početkom 90-tih godina 20. st. sindikati i političke stranke “otkrivaju” socijalni nauk Crkve, te se dijelovi raznih enciklika citiraju u raznim prilikama. Citiraju ih političari, sindikalisti, bivši komunisti toliko da to citiranje postaje kontraproduktivno. Prostor za suradnju otvoren je 1992. godine na I. Zborovanju vjernika laika u samostalnoj Hrvatskoj. Na tom skupu s geslom “Obnoviti lice zemlje” nakon predavanja o radu, sindikatima i općem dobru, mogle su se čuti različite reakcije. No, do novog susreta hrvatskih vjernika laika održanom 1995. godine pod nazivom “Studijski dani: Crkva, demokracija, opće dobro u Hrvatskoj” nisu se dogodili bitniji pomaci u suradnji. Kasnijih 90-tih interes sindikat i političkih stranaka za socijalni nauk Crkve zamire, a suradnja sindikata i Crkve tek je sporadična, te se najviše otvara upravo kroz Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve. Završavajući izlaganje, Sever je kratko istaknuo ograničenja i predrasude koje s obje strane koče suradnju.