U izdanju Kršćanske sadašnjosti izašao je prijevod monografskog izdanja “Postanak čovjeka i kulturna evolucija”. Ovim opsežnim izdanjem na 240 stranica, autor Fiorenzo Facchini najnovijim otkrićima, implikacijama i hipotezama koje su iz njih proistekle, te probranim ilustracijama u boji i, naposljetku, svojim daljim razmišljanjima aktualizira svoju knjigu “Čovjek” (1990.). Tako on čitateljima podastire novo izdanje, koje je daleko više od pukog posuvremenja prvoga. Facchini na početku knjige podsjeća kako paleoantropologija proučava fosilnog čovjeka, ali ne samo ljudske oblike koji su nam prethodili i koji su otkriveni na mjestima gdje su davno živjeli, nego također nama slične oblike koji još nisu bili ljudski, kojih danas više nema, a mogu se smatrati našim dalekim predcima ili srodnicima. Autor ukazuje kako se tijekom evolucije u čovjeku usporedno razvijaju razmišljanje i svijest te prosuđivanje u moralnim, estetskim i simboličkim vidicima. On je ovladao snagom ognja, otkrio udarac, naučio prenošenje znanja i onoga u što vjeruje, rezbareći i oslikavajući pokretne predmete te unutrašnjosti pećina. Facchini se tako osvrće na paleolitsku i neolitsku umjetnost. Opisuje i pojavu religioznog osjećaja u pretpovijesti, prati njegov razvoj i značenje te utvrđuje kako ta rasprava ostaje otvorena, te ovo područje kao da zaključuje poglavljem o ljudskom prilagođavanju i kulturi. U monografiji se ukazuje na doprinos molekularne biologije u proučavanju postanka današnje populacije čiji je cilj istražiti stupanj biokemijske sličnosti između čovjeka i majmuna da se tako na osnovi elemenata koji su svim linijama zajednički, a koji svakoj od njih vlastiti, rekonstruira redoslijed odvajanja raznih evolucijskih linija. Zanimljive primjene molekularne biologije predstavljaju uspoređivanje DNA drevnih pučanstva s DNA modernog čovjeka. Na kraju autor ističe kako duboki razlozi glede psihičke i intelektualne sposobnosti današnjeg čovjeka, kao i drevnih praroditelja, izmiču znanstvenom ispitivanju i prelaze u posebnu duhovnu sferu, no nemoguće ih je zanijekati. Onaj tko prihvaća evoluciju ne samo da ne može nijekati opstojnost duhovne sfere nego je neminovno prepoznaje u očitovanjima ljudske kulture kojoj daju obilježje apstraktivne sposobnosti. Pokušaji objašnjenja inteligencije i kulture na temelju čisto bioloških čimbenika više su plod ideološkog opredjeljenja negoli znanstveno ponašanje. Stoga, priznati čovjekovu transcendentnost u odnosu na životinjski svijet, priznati duhovnu djelatnost kao njegovo obilježje, nije nespojivo s teorijom evolucije premda je u posljednja dva stoljeća bilo znanstvenika i filozofa koji su mislili suprotno. To znači da u evoluciji vidimo apsolutnu novost neizvedivu iz prethodnih organizama ili gameta. To znači da se na nekoj evolucijskoj razini pojavio čovjek, a s evolucijske točke gledišta čovjek se može smatrati uspjehom, zaključuje Facchini.
Fiorenzo Facchini bio je redoviti profesor antropologije i koordinator izrade doktorskih disertacija iz antropologijskih znanosti na bolonjskom Sveučilištu. Trenutačno predaje paleoantropologiju u Školi specijalizacije u arheologiji na istom sveučilištu. Autor je više od 300 znanstvenih djela, od kojih je u izdanju KS-a izašla knjiga “Stazama evolucije čovječanstva”, kao i njegovo izlaganje s temom “Tražitelji beskonačnoga – od kada?” u zborniku “Religioznost u pretpovijesti” s okruglog stola održanog u Riminiju na “Susretu prijateljstva među narodima”. (ika-mb/kj)