Drago mi je da se naš susret događa upravo danas, na blagdan sv. Prospera, mučenika i svjedoka vjere, koji nas puno toga može naučiti. Nažalost kao što znate, nema puno zapisanih elemenata o njegovom životu. Ali znamo najvažniju stvar; a ta je, da je bio mučenik zbog vjere u prvim stoljećima kršćanskog vijeka, te da su njegove relikvije sačuvane u rimskim katakombama. Nakon toga, nekoliko stoljeća kasnije, relikvije su došle ovdje na Hvar; i od 10.svibnja 1671. počeo se slaviti njegov blagdan na taj datum.
Prošlih dana, misleći na radost ovog posjeta hvarskoj biskupiji, postavio sam si osobito ovo pitanje: Što možemo mi danas naučiti od sv. Prospera? Dakle, odgovor je bio lagan. On koji je dao najviše svjedočanstvo vjere svojom krvlju, poziva također i nas da budemo pravi i hrabri svjedoci, kao što je bio on u teškim vremenima.
Misleći na sv. Prospera, ponovo su mi došle na pamet Isusove riječi koje slušamo često tijekom ovog uskrsnog vremena: „Bit ćete moji svjedoci”. Zanimljivo je ovo Isusovo inzistiranje. On želi da bude jasno da poslanje koje je dobio od Nebeskog Oca ne želi izvršavati sam. Učitelj nas želi pridružiti sebi, i traži da svatko čini svoj dio, revno i odgovorno, gradeći Kraljevstvo Božje. To su dobro razumjeli veliki sveci – osobito mučenici – koji su svojim primjerom i svojom krvlju dali najveće svjedočanstvo vjere.
Očito je da ove Isusove riječi vrijede za svako razdoblje; ali one su na poseban način suvremene danas, kada Sveti Otac Franjo inzistirajući predlaže obnovljenu zauzetost svih nas, pred izazovima sadašnjeg vremena, za novo evangelizacijsko razdoblje Crkve.
Evo dakle, prve pouke sv. Prospera. Kao što je on, također i mi moramo biti svjedoci vjere. Također i mi trebamo dobro koristiti svoje primljene talente. I to se odnosi na sve članove Božjega naroda (biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike), bez razlike, nitko nije isključen.

Pitanje koje sam si postavio u drugom redu je: Što možemo učiniti da bismo dali svoje svjedočanstvo, u posebnim okolnostima nove evangelizacije na koju nas poziva Sveti Otac? U razmišljanju i molitvi, našao sam nekoliko poticajnih elemenata, koje bih želio pokazati također i vama, polazeći od misli koje je Sveti Otac razložio u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium, i često ponavlja, osobito u propovijedima koje gotovo svaki dan ima u Svetoj Marti. Što predlaže Papa, kao našu dužnost evangelizacijskog svjedočenja danas?
1. Iznad svega on kaže da trebamo ozbiljno shvatiti posljednje Isusove riječi. Uvijek su važne posljednje riječi drage nam osobe. Još više nam moraju biti važne one našeg Učitelja, prije nego se vratio na nebo: „Idite po svem svijetu, navješćujte Radosnu Vijest svim narodima”. To mora biti danas polazište našeg svjedočenja.
Iz ovoga proizlazi očita posljedica. Isus traži od nas da idemo. To znači da ne možemo ostati nepokretni. Ne možemo se ograničiti na upravljanje onim što smo baštinili od slavne nam prošlosti života u vjeri. Upravo suprotno, treba se aktivno ponašati. Treba ići, izlaziti na putove svijeta, misionarskim duhom. Ukratko, moramo se zalagati svi kako bismo gradili Crkvu koja izlazi ususret drugima.

Treba primijetiti također – i to je jako važno – da se misionarsko svjedočenje koje traži Isus, mora raširiti na sve djelatnosti Crkve. A to znači, da se ona ne može ograničiti samo na ambijent navješćivanja Radosne Vijesti u dalekim zemljama, onima koji još ne poznaju Isusa ili su ga uvijek odbijali. To je sigurno jako važno, i to je područje na kojem se je – hvala Bogu – Crkva u Hrvata uvijek odlikovala. Ali posljednje Isusove riječi podrazumijevaju animiranje i oživljavanje također i područja redovitog pastorala, koje se odnosi na vjernike koji redovito dolaze u naše zajednice. Također i njima, također i nama Isus upućuje svoj poziv i traži misionarsko svjedočanstvo, u svakodnevnom životu.
2. U toj zauzetosti za gradnju Crkve koja izlazi u susret drugima i koja je u pokretu, Sveti Otac traži od nas posebnu brigu za rubne dijelove, periferije, one materijalne i one egzistencijalne. A to znači, traži brigu za siromašne i one koji su daleko, kojima je više potrebna riječ utjehe i potpore. U tom smislu, u našem svjedočenju trebamo dati prednost kulturi solidarnosti, susreta, zajedništva, dijaloga: s ponašanjem punim poštovanja prema svima, a da se u isto vrijeme ne odričemo temeljnih pretpostavki naše vjere.
3. Kao što su prve kršćanske zajednice, tako i mi trebamo prenositi radost koja nam dolazi od susreta s Uskrslim Gospodinom. Nema smisla vidjeti tužne i melankolične kršćane, kao da su u iščekivanju sprovoda. Također nema smisla niti vidjeti kršćane uštirkane i ukrućene. A to znači, vidjeti ih stroge i formalne, koji uvijek imaju nešto zbog čega se žale. Naša radost je velika, dolazi od sigurnosti da je Isus uskrsnuo; dolazi od utješne svijesti da u uskrsnuću nalazimo pečat Božji na riječ i na Učiteljevu Radosnu Vijest; dolazi od vjere – svakodnevno obnavljane od Duha – da je On život, da je On istina, da je On put.

Isto tako ne možemo se zadovoljiti priopćavanjem te radosti samo onima koji su nam dragi ili su nam blizu. Moramo uvijek raširiti pogled prema Isusovim vidicima, koji od nas traži da idemo i da navješćujemo Radosnu Vijest svim narodima.
4. U ponovnom promišljanju našeg svjedočenja za Crkvu po primjeru svetaca – osobito mučenika – hitno je da svi postanemo svjesni da prvi subjekt evangelizacije nismo mi, nego Duh Sveti koji vodi Crkvu. Zato, moramo biti poslušni djelovanju Duha.
Zbog toga evo, može se razumjeti zašto Papa inzistirajući ponavlja poziv da dopustimo da nas pokrene Duh Božji; da se često preispitujemo, u duhu siromaštva, pred Božjim iznenađenjima, koja Duh Sveti ne prestaje izazivati također i za nas; da napustimo kriterij „uvijek se je radilo tako” (Evangelii Gaudium, 33); da budemo jednostavni u našem svjedočenju i u našem naviještanju; da osluškujemo i da budemo kreativni u ponovnom promišljanju o strukturama, stilu i metodi evangelizacije.

Draga moja braćo i sestre, povjeravam nade i projekte Crkve Božje koja je na Hvaru, majčinskoj zaštiti Marije, i one sv. Prospera, koji – svojim primjerom – poziva da ga slijedimo širom svijeta, revnom i ustrajnom dužnošću svjedočenja.
Neka oni izmole za vašeg vrijednog Pastira, biskupa Štambuka, i za čitavi narod Božji ove krasne Biskupije, obilje blagoslova i milosti; i osobito puno svjetla i puno snage kako bi mogli prihvatiti i ostvarivati smjernice Svetog Oca Franje u novom razdoblju evangelizacijskog svjedočanstva Crkve. Amen!