Škabrnja, (IKA) – “Dani sjećanja” u spomen na škabrnjsku žrtvu u župi Uznesenja BDM u Škabrnji obilježeni su kulturno-molitvenom pripravom. U petak 16. studenoga u Osnovnoj školi u Škabrnji predstavljena je zbirka pjesama “Pokreni me da mogu pokretati”, autora don Borisa Pedića, sadašnjeg škabrnjskog župnika te knjižica “Škabrnja na Križnom putu” autorice Ivane Viduke, pastoralne suradnice u škabrnjskoj župi. U programu je sudjelovao i župni zbor Uznesenje BDM iz Škabrnje. Tim je kulturnim događajem župnik želio poručiti da Škabrnja nije mrtva ni kulturno ni vjerski, rekao je don Boris. Jer, u srušenoj Osnovnoj školi u Škabrnji, po povratku nakon oslobođenja od okupacije, naišli su na ćirilični natpis neprijatelja: “Dobro došli u mrtvo selo”. No, Škabrnja živi, poručio je župnik Pedić.

U spomen na noć uoči najvećeg škabrnjskog stradanja, u subotu 17. studenoga brojni Škabrnjani sudjelovali su sa svijećama u pobožnosti Križnog puta koji je održan prvi put prošle godine. Postaje Križnog puta i prirodni prostor u kojem se nalazi, a u Domovinskom ratu je bio poprište neprijateljske okupacije, postavili su i uredili sami Škabrnjani. Od kapele na Marinovcu do vrha brda Ražovljeve glavice gdje su i danas vidljive neprijateljske utvrde odakle su četnici razarali Škabrnju i okolna naselja, Škabrnjani su se od postaje do postaje izmjenjivali noseći križ težak 40 kg. Praćeni jakim vjetrom, razmatrali su Kristovu muku sjedinjenu s križnim putem Škabrnjanaca. No nisu razmatrali samo muku. Svaka postaja završavala je s porukom “Škabrnjo znaj, nije tu kraj!” “Križ nije kraj. Čeka te uskrsnuće, radost, pobjeda. Nakon prisjećanja patnja i muke završetak razmišljanja na postajama uvijek je bio nagovještaj da je ipak nešto svijetlo pred nama, uskrsnuće”, rekao je župnik Pedić.

Njegova je želja i u kripti crkve urediti prostor gdje bi se sabrali preostali materijalni predmeti iz Škabrnje za Domovinskog rata. Jer, izvanjski je izbrisan materijalni trag o drevnosti tog mjesta čiji je spomen još u 11. st. Kuće, crkva, sve je moralo biti ponovno izgrađeno. Članovi škabrnjskog KUD-a požalili su se župniku da se za jednu televizijsku prigodu nisu mogli predstaviti snimkom uz njihove tradicijske kuće, ognjišta koja su stoljećima grijali svojim radom, a na pragu kojih su njihovi sumještani mučki stradali. Don Boris ističe da škabrnjski narod nema izvanjski vidljivu sačuvanu tradiciju, materijalna tradicija je uništena. Stoga je želja Škabrnjana osnovati svojevrsnu zakladu koja bi omogućila da se po imalo sačuvanim ostacima vidi njihova prošlost, da se vidi i zna da je Škabrnja dugo i stoljećima prisutna i postojana na hrvatskom tlu, u Ravnim kotarima; a u 21. st., uz Vukovar, postala je simbolom stradanja i otpora hrvatskog naroda i nositeljem istine o Domovinskom ratu.