U prigodi XIII. međunarodnoga teološkog simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koji će biti upriličen 25. i 26. listopada, u nakladi Crkve u svijetu iz tiska je izišao Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanoga u Splitu 26. i 27. listopada 2006. “Objava, objave i ukazanja”.
Predavanja predočena na simpoziju moguće je okupiti u tri tematske cjeline. Prva okuplja prinose poznavanju nekih problemskih segmenata na razini Pisma i filozofije religije vezanih uz poimanje utemeljiteljske biblijske objave kao takve. Tako M. Vidović proučava značenje mudrosti u Starom zavjetu, zaključujući kako rezultati mudrosnog propitkivanja stvarnosti tvore važnu, antropološki univerzalnu sastavnicu ukupne starozavjetne objave. I. Tadić, želeći pridonijeti boljem poznavanju shvaćanja odnosa vjere i razuma u povijesti filozofije, studira djelo J. Lockea te pokazuje na koji način taj filozof objašnjava odnos između nadnaravne objave i njezinih tvrdnji, s jedne, te razumski utemeljenih tvrdnji, s druge strane.
U drugu tematsku skupinu spadaju tekstovi koji, temeljeći se na saborskom poimanju pojma objave, pokazuju njegov izdašni interpretacijski potencijal u susretu s relevantnim teološkim temama. H. Sonnemans prikazuje komplementarne modele objave i na temelju njih razmišlja o načinu funkcioniranja sveze biblijske objave i spasenjskog događanja u religijama. N. Ciola, polazeći od enciklike Deus caritas est, razmišlja o Bogu i njegovu objaviteljskom djelovanju u stvaranju i povijesti na temelju analize strukture i značenja Božje agapičnosti. L. Lies pokazuje kako povijesni oblici posredništva prasakramentalnoga Kristova događaja objave taj događaj donekle relativiziraju te time ostavljaju otvoren prostor za ekumensko promišljanje razlika među crkvama. I. Žižić, pak, uz pomoć fenomenoloških kategorija razmišlja o funkcioniranju “sakramentalne objave” i njezina načina posredovanja spasenjskog odnosa s pashalnim otajstvom kao središtem objave.
Treći tematski krug okuplja priloge na temu odnosa između normativne utemeljiteljske objave i ukazanja, odnosno “privatnih objava”. A. Vučković predočava kriterije razlikovanja autentičnih fenomena i obmana koje je ponudio S. Kierkegaard dok se bavio slučajem P. Adlera i njegovim navodnim posebnim objavama. I. Ivanda pokazuje komplementarnost i plodonosnost suradnje mističarke i vidjelice A. von Speyr i teologa H. U. von Balthasara, pridajući tom primjeru određeno paradigmatsko značenje za teologiju. Analizom fenomena ukazanja kao i kriterijima njihove autentičnosti bavi se M. Nikić, koji se pritom nadahnjuje ignacijevskim “razlikovanjem duhova”. Prikaz teoloških i učiteljskih stajališta glede kriterija i uloge posebnih objava u Crkvi iskazanih tijekom stoljeća s posebnim osvrtom na odnos normativne objave i “privatnih objava”, ponuđen je u tekstu D. Mora. (ika-sb/kj)

.