Imotski, (IKA) – Vjerski običaji jedna su od temeljnih sastavnica zavičajne baštine Zabiokovlja, što sačinjava dio sveukupne kulturne baštine, čiju iznimnu vrijednost prepoznaje i podupire i novi školski sustav, kojemu je jedna od zadaća odgojiti mlađe naraštaje s osjećajem za očuvanje nacionalne i kulturne baštine, kazao je teolog Ivan Bodrožić, jedan od voditelja ovogodišnjeg znanstvenoga skupa “Zavičajna baština – HNOS i kurikulum”, održanoga 26. i 27. rujna u Imotskome, u sklopu projekta istraživanja, otkrivanja, izlaganja, promicanja, zaštite i očuvanja zavičajne baštine Zabiokovlja, te mogućnosti održivog razvoja Zabiokovlja prvenstveno svih oblika selektivnog turizma na temelju komparativnih prednosti. Skup je priredila “Udruga za očuvanje zavičajne baštine “Slivno” i Sveučilište u Zadru, Odjel za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, Književni krug Split, Splitsko-dalmatinska županija, grad Imotski i općina Runović, pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstva kulture, Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka RH. Na dvodnevnom stručnom skupu o temama zavičajna baština i primjeri, zavičajna baština – sastavnica hrvatskog identiteta; zavičajna baština, HNOS i nacionalni kurikulum i zavičajna baština kao komparativna prednost i temeljnica razvoja Zabiokovlja raspravljalo je tridesetak sudionika iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
Otvarajući skup priređivač Anđelko Mrkonjić kazao je da je cilj skupa na znanstveno stručnom primjeru promišljati i istraživati povezanost između zavičajne baštine i HNOS-a, a Vladimir Rosić istaknuo je da je zavičajna baština u HNOS-u istaknuta kao jedna od temeljnih odrednica odgojnog procesa u Hrvatskoj te drži da se baština iz prošlosti treba ugraditi u budućnost, u odgoj mladeži. Teolog Alojzije Čondić u svom istraživanju o kulturi pastorala u Imotskoj krajini ukazao je na činjenicu da je Crkva neizostavan čimbenik u podneblju Zabiokovlja jer od samih početaka pastoralno radi na tom području, te je ukazao da su previranja, ratovi i borba za preživljavanjem pridonijeli izgradnji mudrosti, filozofiji i mentalitetu imotskoga čovjeka te stvaranju uobičajenoga pastorala koji je bio prihvatljiv i djelotvoran u danim povijesnim okolnostima, zaključujući da u globalizirano doba pristup treba preoblikovati današnjim okolnostima i raditi na misionarskomu pastoralnom načinu i sinodalnomu pastoralnom obliku kako bi se produbio pastoral kulture i turizma.
O ulozi vjeronauka u njegovanju zavičajne baštine prema HNOS-u govorila je prof. Jadranka Garmaz, istaknuvši važnost vjeronauka u službi temeljnih odgojnih ciljeva. Također suvremenicima koji nisu vjernici omogućuje da upoznaju svoj povijesnu i kulturni identitet.
Elza Jurun, Snježana Pivac i Ivan Bodrožić izlagali su o vjerskim običajima Zabiokvovlja u službi očuvanja identiteta, te su u svom istraživanju o običajima zaključili da je dio vjerskih običaja iščeznuo i nestaje ili se preoblikuje u suvremenije izričaje s neprepoznatljivim običajima koji plijene pozornost, kao što je slučaj Muke Isusove u Imotskome i Živih jaslica u Prološcu, koji postaju uzor kako zainteresirati i privući okolno pučanstvo, te spojiti duhovnost, kulturu i običaje. Mate Matas i Branimir Jukić izlagali su o značajnijim prirodno-geografskim obilježjima zabiokovskog prostora u cjelini. Boris Karin govorio je o samoniklom ljekovitom bilju Imotske krajine, podupirući čuvanje i zaštitu; sakupljanje i preradu ljekovitog bilja. Snježana Tonković iznijela je rezultate istraživanja kasnosrednjovjekovnog groblja sa stećcima na položaju zaselaka Bartulovići u Zagvozdu, te katalog grobova i grobnih nalaza, ukazujući da se sve više razmatra veza Akvileje s našim prostorom. Ivan Vujević govorio je o tragovima graditeljstva i raznolikosti, dok je Ivana Radovani istraživala tekstilno rukotvorstvo Imotske krajine s ciljem da se potakne tkanje ne tome području. Meri Maretić i Josipa Caktaš govorile su o zavičajnoj baštini i njezinom utjecaju na očuvanju hrvatskog identiteta; o zavičajnoj glazbenoj riznici govorila je Renata Sam Palmić. Amand Papotnik istraživao je tehničku baštinu u funkciji narodnog identiteta. Slavo Kukić govorio je o identitetu kao dokazu nacionalnog pripadanja prostoru zapadne Hercegovine; o zavičajnosti u povijesnoj antropologiji govorio je Ivo Rendić-Miočević. Ivan Maršić u svom radu razmatra neke dijelove HNOS-a postavljajući pitanje je li to novi obrazovni obrazac? Vida Pust Škrgulja govorila je o baštini u školi, o širenju ideje sustavne skrbi za baštinu zavičaja u manjoj sredini, te je iznijela osobno iskustvo iz Ivanić Grada. Marija Brajčić izlagala je o etno-muzeju Slivno u suvislosti HNOS-a, a Evelina Katalinić o pravilnom poimanju odgoja za okoliš, Ivo Peko o prometnoj infrastrukturi u funkciji razvoja; o kulturnom nasljeđu kao turističkom proizvodu govorio je Mili Razović, a o humanističkim vrijednostima turizma Stjepan Jagić. Dane Katalinić je kazao da odnos prema baštini počinje u vrtiću. Željka Šiljkov i Zdenka Čukelj raščlanjivale su zastupljenost zavičajne nastave u geografiji osnovne škole, dok je Danijela Bertić govorila o zavičaju, u nastavi prirode i društva. Cvita Raspović i Diana Nenadić-Bilan ukazale su da muzejske zbirke mogu koristiti kao vizualna, materijalna nadopuna nastave, a to je prikazala u svom radu Koraljka Alavanja, što se posvjedočilo i u etno-muzeju Slivno, gdje je ove godine započela prva radionica “Zavirimo u život naših predaka” u kojoj su sudjelovali svi predavači.