Čakovec, (IKA) – Dvije najnovije zbirke aforizama svećenika-pjesnika mr. Josipa Jankovića, župnika u Novom Selu na Dravi, predstavljene su 27. rujna u Katoličkom domu u Čakovcu. Prije nego što su u župskom klubu predstavljene zbirke “Misao – iskra srca” (2006.) i “Veselo srce vrači betege” (2007.), u predvorju doma otvorena je izložba oslikane keramike Mirele Igrec, čiji se keramički licitari nalaze i na koricama posljednje od ukupno 14 Jankovićevih zbirki.
Izložbu je otvorio župnik čakovečke župe sv. Nikole i gvardijan Franjevačkog samostana fra Stanko Belobrajdić, a o djelima Mirele Igrec govorio je Jurica Varga, poznati varaždinski slikar koji vodi likovnu hobi-radionicu “Hobica” pri Društvu distrofičara, invalida dječje i cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida grada Varaždina, čiji je član i sama Mirela, koja je kao dijete izgubila sluh. Varga je predstavio izložena djela, koja obuhvaćaju keramičke licitare poput stalaka, privjesaka i svijećnjaka, reljefne slike u bijeloj glini ili glaziranoj keramici, oslikanu glaziranu keramiku, te oslikane glazirane keramičke medaljone. Na djelima prevladavaju cvjetni motivi te licitarski ukrasi, specifični za sjeverozapadnu Hrvatsku.
Na predstavljanju novih zbirki mr. Jankovića sve je pozdravio fra Stanko Belobrajdić. Aforizme su čitali autor i s. Dragica Živković, a u programu su nastupile mlada violinistica Dorotea Božić i Indira Benjak, koja je otpjevala marijanske pjesme. O zbirkama je govorio prof. dr. Stjepan Hranjec, koji je kazao da su dvije zbirke aforizama džepnog malog formata vrlo velike svojim značenjem. Istaknuo je da je u današnje vrijeme materijalizma i konzumerizma izdavanje i prijateljevanje s knjigom gotovo neprivlačna i nepopularna radnja, dodavši da je tim više Jankovićev književni rad, koji je u vlastitoj nakladi u desetak godina izdao 9 zbirki pjesama, te još 5 zbirki aforizama i epigrama, gotovo fenomen u međimurskim, regionalnim i hrvatskim prilikama.
Govoreći o značenju aforizma, kazao je da u odnosu na poslovice aforizmi kao kratke sadržajno i misaono zbijene rečenice nose autorski pečat, te njegovu mudrost, oštroumnost, duhovitost, iskustvo, izvornost i otvorenost, pa se smatraju “poslovicama intelektualaca” u književnom žargonu. Naglasio je da je u prvoj zbirci “Misao – iskra srca” srce ishodište istine i dobrote, dok u drugoj zbirci iz srca ponajviše izvire veselje koje krijepi dušu. Kazao je kako je osobitost i vrijednost te druge zbirke potvrđena umjetnička dimenzija kajkavskog narječja, naglasivši da mu u reafirmaciji kajkavštine pripada nesumnjiva zasluga, tim više jer označuje i izgovor kajkavskih riječi te u prilogu donosi vrijedan rječnik. Istaknuo je da je zasigurno riječ o prvoj takvoj zbirci u kajkavskoj književnosti.
U aforizmima prve zbirke, koju je autor posvetio pokojnom kapelanu i župniku Ivanu Juraku, za čijeg je službovanja primio sakramente krizme i svetog reda, progovara o čovjeku i njegovu životu i djelovanju, životinjama i Bogu, ali i đavlu kroz grijeh, nepravdu, laž… U drugoj zbirci, koju je posvetio pokojnom kolegi svećeniku Nikoli Jezerincu, veseljaku i vrsnom imitatoru, govori o čovjeku, zdravlju, bolesti i svemu što čini život čovjeka i osobito vjernika.
Josip Janković, rođen 1944. u Štefancu, nekad mjestu župe Mala Subotica, a danas župe Ivanovec, za svećenika je zaređen 1969. godine. U diplomskom radu pisao je o Bogu pomoćniku u narodnim poslovicama, dok je magistarski naslovio “Božja nagrada u narodnim poslovicama”. Pjesme piše od rane mladosti – od 1956. godine, a prva mu je pjesma objavljena 1960. Osobito priznanje njegovu neumornom stvaralačkom radu predstavlja uvrštenje u “Hrvatski biografski leksikon” (sv. 6., str. 329).