Zidine, (IKA) – Zaključni dani međunarodnog simpozija “Iskustvo Boga danas i karmelska mistika; Mistagogija i međuvjerski i kulturalni dijalog” koji je od 17. do 22. rujna održan u Duhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru u BiH, razmatrali su temu odnosa mistike i kulture te mistike i zdravlja. Simpozij je okupio pedeset teologa i proučavatelja karmelske mistike iz cijelog svijeta. Svi dani seminara završavali su raspravama u kojima su sudionici dodatno pojašnjavali teze iz izlaganja i propitivali svjesnost težnji za kojima čovjek žudi; mistično iskustvo jedno je od odgovora čija svrha nije podvojenost intelektualnog i afektivnog, nego sveobuhvatno jedinstvo Boga i čovjeka u predanju Ljubavi.
Sudionicima Simpozija pismom se obratio i kardinal Vinko Puljić, zahvalivši im na daru prisutnosti i iznošenju spoznaja kojima su obogatili život Crkve ne samo naše regije. Provincijal karmelićana o. Jakov Mamić zaključio je da su razmatranja simpozija, koji je bio pripreman godinu dana kako bi se došlo do najeminentnijih imena iz svijeta mistagogije, pokazala kako živjeti znanje koje otkupljuje, a otkupiteljsko je zbog svog bogatstva. U petak 21. rujna o. Saverio Cannistra govorio je o kulturalnom utjecaju karmelskoga mističnog iskustva; Ivica Raguž o suvremenoj filozofskoj misli i karmelskoj mistici, Bersoza Martinez o karakteristikama New agea, a Camillo Maccise o mistici u pučkoj pobožnosti. Talijanski arhitekt Saverio Carillo govorio je o mističnoj dimenziji u suvremenoj umjetnosti.
U subotu 22. rujna o odnosu kršćanske mistike i zdravlja govorio je Mihaly Szentormartoni. Karmelsku mistiku kao put ljudskog razvoja razlagao je Luis Jorge Gonzales. Hein Blommestijn predstavio je temu “Terezija Avilska u dijalogu s modernom psihologijom”, a Daniel Chowning “Ivan od Križa i ozdravljenje u sjevernoameričkom kontekstu”, premda je proširio to i na područje izvan SAD-a, definirajući cjelokupni kontekst sadašnje stvarnosti. Seminar je zaključen iscrpnim prikazom don Carmela Pellegrina, koji je sabrao teme svih dana Simpozija i izložio bit njihovih prikaza.
“Možemo li ponuditi Karmel kulturi 21. st?” upitao je Cannistra govoreći o kulturalnom utjecaju terezijanske mistike u suvremenom okruženju. Današnjeg čovjeka smatra složenim, tzv. tekuće osobnosti, izbjegava definiciju, te mu se kršćansko iskustvo ne može predložiti kao sistem dogmi i normi, jer je to poput stavljanja teškog sadržaja u krhku i nepostojanu posudu. Karmelsko iskustvo nudi puno točaka u mogućnosti formiranja čovjeka današnjice, rekao je, navodeći misli Terezije Avilske, Ivana od Križa i Male Terezije: Bog nije onakav kakvim ga zamišljaš: on je ljudski; Čovjek nije onakav kakvim ga zamišljaš: on je božanski. Odnos između Boga i čovjeka nije onakav kakvim ga zamišljaš: drukčiji je. “Ako čovjek ima osjećaj da je Bog osoba, da jedno drugom mogu reći da, na toj točki se mogu susresti Bog i čovjek” citirao je Tereziju Avilsku o. Saverio, rekavši da nismo mi oni koji idemo Bogu, nego je On onaj koji dolazi nama. “Asimilacija čovjeka u Boga ne poništava biti čovjek niti biti osoba. Imamo sličnost, težimo jedinstvu, ali zadržavamo svoju različitost, što je nužna kategorija ljubavi”, rekao je o. Saverio, upozorivši da se danas puno govori o slobodi građana, društva, ali malo se govori, bez dodatnih pojašnjenja, o slobodi čovjeka kao slobodnog bića. Čovjek ima potrebu za odnosom i slobodan je ukoliko se može slobodno odlučiti, vezati za drugog, odnosno Boga.
Opisujući karakteristike New agea, Bersoza Martinez između ostalog je rekao da New age ne dopušta nauku o osobnom Bogu, nego pada u panteizam u kojem je božica Zemlja. Nasuprot biblijskog nauka o potrebi molitve, New age se zatvara u dijalog sa samim sobom, ne dopuštajući dijalog s Bogom. Govori čak i o dolasku drugih bića. Naveo je četiri napasti ukorijenjene u New ageu: Bit ćete kao bogovi (panteizam); Nikad nećete umrijeti (reinkarnacija); Upoznat ćete dobro i zlo (relativizam) te Otvorit će vam se oči (iluministički ezoterizam). Na pitanje ima li New age budućnost, Martinez odgovara da neki misle da zbog komercijalizacije pokazuje znakove umora. Članovi New agea izgleda kao da traže moć, da se zadovoljavaju samo s neprestanom novošću. New age je duša ekonomske neoliberalne globalizacije. “Moda New agea je ishlapila, ali pitanja koja se u njemu postavljaju ostaju. Mora se u nešto vjerovati kad se ne vjeruje u pravog Boga”, rekao je Martinez.
Govoreći o odnosu mistike i pučke pobožnosti, Maccisse je upozorio da se za mistiku misli da je “pridržana ‘duhovnim elitama’ i da nije na dohvat narodu koji nije pozvan uzvišenim iskustvima. Ako se pod karmelskom mistikom misli na ljubavno i otajstveno zajedništvo kršćana s Bogom, tad nas ne može začuditi da se i kod jednostavnih ljudi izražava to iskustvo”, rekao je Maccisse, upozorivši da se pučku pobožnost ne može smatrati drugotnom. To bi zanemarilo besplatni poticaj Duha Svetoga. To je istinsko teologalno iskustvo Božje ljubavi. Mudrost ljubavi ovisi o unutarnjem djelovanju Milosti, a ne intelektualnom prosvjetljenju. Pučka duhovnost nije manje duhovna, nego je duhovna na drugi način, rekao je Maccisse, istaknuvši da mistika uključuje iskustvo i promišljanje, sposobnost mišljenja i ljubavi, intelekt i osjećaj.
“Kako Karmel može postati ogrtač preko kojeg se zadobiva ozdravljenje?” upitao je o. Vinko Mamić, prior samostana Karmela sv. Ilije na Buškom jezeru, posljednjeg dana simpozija. Logika mistike patnje jest da se osoba ne osjeća žrtvom bolesti, nego zaštićenom Božjom ljubavi čak i u bolesti. Osoba je otvorena svakoj mogućnosti ako u tome pronalazi Božju volju, rekao je Mihaly Szentormartoni, govoreći o odnosu kršćanske mistike i zdravlja. Na primjeru triju osoba: bl. Marije od sv. Josipa Tauscher, Concettte Bertolli i Chiare Badano pokazao je kako prihvatiti bolest može biti privilegirani put svetosti. Premda im nisu funkcionirali organi, osjećali su se zdravima. Nisu podnosile, nego nosile bol. Bolest je došla prije mistične duhovnosti, a ona je tom stanju dala smisao. Prihvatile su bolest u predanju Božjoj ljubavi, shvativši da je put svetosti biti ljubljen, a ne činiti veliko isposništvo. Luis Jorge Gonzales govorio je o ljudskom i razvoju emocionalne inteligencije po ljubavi. Karmelski mistici su se isticali po sposobnosti dobrog djelovanja za druge. Oni obiluju ljudskim i psihološkim opažanjima, a psihološki aspekt je plod ljudskog odnosa s Bogom. Živjeti znači mijenjati se, rekao je Gonzales, a poteškoća mijenjanja iziskuje jaku motivaciju, koja može biti u ljubavi prema Bogu i drugome. Hein Blommestijn pokazao je kako Terezija Avilska egocentrični svijet ljudske psihologije zamjenjuje božanskom psihologijom. To traženje sebe nije u narcističkom pogledu, nego je traženje odraza sebe u Bogu. Samospoznanje je mistična milost koju Bog daje onima koji pokažu volje da je prihvate, a povezana je s poniznošću i ljubavlju prema bližnjemu. Daniel Chowning govorio je o Ivanu od Križa prema kojem biti zdrav ne isključuje patnju i bolest, zaključivši da smo zdravi samo kad smo u odnosu s Bogom.
U zaključnom iznošenju sinteze sadržaja seminara don Carmelo Pellegrino rekao je da se Simpozij razvio u dva nivoa: akademsko dogmatski i iskustveni, utjelovljenjem sadržaja u ono što Božji narod živi. Putem mistagogije shvatila se važnost ta dva nivoa. Promatrajući druge discipline, na Simpoziju se pojavilo i nekoliko pitanja: bi li trebalo objaviti neko djelo ili institucionalizaciju koja bi karmelsku tradiciju “prevela” čovjeku 21. st.; bi li trebalo postojati djelo koje bi karmelske tekstove stavilo u druge forme; bi li trebalo sistematizirati skupine u kojima će se karmelski tekstovi čitati na glas i urediti tekstove koji bi pojednostavnili tekstove Terezije Avilske i Ivana od Križa.
Poruku sadržaja kršćanske mistike za današnjeg čovjeka aktualizirao je provincijal o. Jakov Mamić. Na pitanje što Karmel nudi današnjem svijetu odgovara: “Naše polazište je polazište autentičnih mistika i učitelja. Čovjek koji shvati da je sam misterij, drugačije se odnosi prema sebi i drugima. Problem mnogih zala je površnost odnosno nekvalitetan pristup čovjeku i samome sebi. Karmelska mistika naučava da je čovjek obitavana tajna. Čovjek je prostor u kojem boravi i djeluje beskrajna tajna ili beskrajno otajstvo Boga. Zato karmelska mistika polazi od čovjeka kao Božjeg traga. Zato Ivan od Križa pita stvorenja ‘Je li prošao Ljubljeni?’ Dakle, je li ostavio u vama trag, tj. jeste li vi stvorenja govor o Onome koji je prošao? Dakle, prvi imperativ na koji karmelska mistika apelira jest revalorizacija čovjeka kao čovjeka misterija. Drugo, otajstvo tog Veličanstvenog, Velikog je moguće susresti. Sam nam je dao mogućnost susreta otkrivši nam svoje lice. Najprije lice Boga u biblijskoj objavi, onda lice Oca, pa lice Sina, brata, zatim lice Ljubavi, Duha. To troje možemo prepoznati po vjeri, ufanju i ljubavi. Karmelska mistika ima muku vjere, muku ufanja i muku ljubavi. Namjerno kažem ‘muku’ jer autentično vjerovati je vrlo zahtjevno; i autentično ljubiti i autentično nadati se je vrlo zahtjevno. Zato karmelska mistika nužno veže svoj hod s noćima tj. fazama čišćenja, pročišćavanja, jer je riječ o sučeljavanju onoga što mi jesmo u sebi i onoga što je Bog pred čijim licem stojimo. Misterij čovjeka i mogućnost ulaska u dodir, misterij zajedništva. I treće, čovjek je ‘osuđen’ na puninu. Čovjek ili će propasti ili će postati nov, a to znači pretvoriti se u Ljubav. To je svetost. To nudi Karmel”.