Zagreb, (IKA) – Prva obljetnica smrti umirovljenoga redovitog profesora KBF-a u Zagrebu, bibličara i teologa, člana Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca dr. o. Celestina Tomića (6. listopada 1917. – 23. rujna 2006.) obilježena je u nedjelju 23. rujna u crkvi Sv. Antuna na zagrebačkom Svetom Duhu. Misu je predvodio provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Đuro Hontić u koncelebraciji s generalnim asistentom Reda franjevaca konventualca za Srednju Europu o. Miljenkom Hontićem te članovima Uprave Provincije i subraćom iz svetoduškog samostana u kojem je dr. Tomić djelovao više od pedeset godina. U propovijedi je provincijal Hontić predstavio životni put dr. Tomića, te se prisjetio kako ga je upitao kako to da se odlučio za studij Svetoga pisma. O. Celestin odgovorio mu je kako su redovnički poglavari zbog ratnih događaja odlučili poslati njega i njegove kolege na studij u Rim. Kako se zbog rata nisu mogli vratiti, nastavili su specijalizaciju. To je objasnio ovako: “Premda sam volio matematiku, fiziku, volio sam i glazbu, ali evo Bog mi je dao po odluci poglavara da svoj život posvetim riječi Božjoj, i da svojim sposobnostima služim Bogu na tom području”, prisjeća se Hontić. Bog najbolje znade što je kome potrebno i kakve planove ima s nama. I kad čovjek izvršava njegovu volju onda neće izostati uspjeha i dobrih plodova, istaknuo je Hontić te kazao kako je ovo dobar primjer današnjim roditeljima i mladima.
Nakon mise predstavljeno je drugo posthumno djelo o. Celestina Tomića “Oče naš”. Tim izdanjem provincija na prvu obljetnicu smrti svoga poštovanog člana želi zahvaliti Bogu za sve dobro koje je po njemu izveo. Također žele pred sebe i sve čitatelje staviti na razmišljanje i proučavanje što i kako je vjerovao živio i naučavao svećenik, redovnik, franjevac konventualac, učitelj, profesor i odgojitelj. Jer kako je govorio, tako je i živio. O. Celestin bio je čovjek molitve, zato nam i njegova knjiga o Gospodnjoj molitvi može biti vrlo korisna, poručio je na predstavljanju provincijal Hontić.
Današnji čovjek ne moli rado, ne osjeća potrebu da Bogu iznese svoje želje i potrebe, štoviše mnogi današnji ljudi ni ne znaju moliti. Molitva mu je nešto dosadno, odbojno, besmisleno. Sve u njegovu životu izgleda važnije, potrebnije, korisnije. S jedne strane svjestan je da, zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije postaje gotovo svemoćan, dok se s druge strane u susretu s bijedom, tjeskobom, nepravdom koja muči današnjega čovjeka na raznim stranama svijeta osjeća nemoćnim, tjeskobnim i nesposobnim rješavati probleme života. Prirodne katastrofe, potresi i poplave, ratovi i nasilja, glad i bolesti dnevno gutaju desetke tisuća ljudi. Kao da su svijet i čovječanstvo prepušteni slijepome usudu, krutoj sudbini. Čemu moliti za sebe i za druge kada Bog i tako ne čuje? I čemu moliti za svoje potrebe? Koliki mole dnevno za svoj svagdanji kruh pa ipak ostaju gladni? Koliki mole za zdravlje, za svoju sreću, i ostaju neuslišani, nesretni, usamljeni, očajni. Kako napokon oprostiti onima koji su zapalili naša sela i poubijali tisuće nedužnih ljudi u Domovinskome ratu! Tko može iz njihova srca istjerati mržnju, osvetu, proklinjanje, želju za osvetom pa da i prema neprijateljima, odnosno prema svima koji su im načinili nepravdu, procvjeta ljubav i praštanje? Međutim, molitva je potrebna našemu religioznom životu kao i disanje. Život bez disanja ne može opstojati. Tako i naš religiozni život bez molitve brzo klone, suši se, vene i umire, istaknuo je Hontić. Na kraju predstavljanja Nonet franjevaca konventualaca je u čast o. Celestina Tomića otpjevao pjesmu “Ljiljane bijeli”.