Split, (IKA) – Blagdan svoje nebeske zaštitnice svetkovinu Velike Gospe, Split je proslavio tradicionalnom procesijom s Gospinom ikonom, od katedrale Sv. Dujma do svetišta Gospe od Pojišana. Početak procesije označile su sirene s brodova u splitskoj luci te velika zvona splitske prvostolnice, koja još od sedmoga stoljeća nosi naslov Uznesenja Marijina.
Obišašće i euharistijsko slavlje u pojišanskom svetištu, koje je također posvećeno Uznesenju Blažene Djevice Marije, uz koncelebraciju dvadesetak svećenika, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić. Nakon što je mješoviti zbor Gospe od Pojišana otpjevao ulaznu pjesmu posvećenu “Uznesenju Blažene Djevice Marije”, fra Zlatko Šafarić, upravitelj kapucinskog samostana na Pojišanu, pozdravio je više desetaka tisuća okupljenih vjernika, metropolita Barišića, provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivicu Petanjka i generalnoga definitora kapucinskog reda fra Juru Šarčevića, koji je za tu prigodu stigao iz Rima, članove splitskoga Prvostolnog kaptola, svećenike, redovnike i redovnice, predstavnike gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Ivanom Kuretom, predstavnike županijske uprave, policije, HRM i vojske te gradskih komunalnih službi.

Pridruživši se pozdravima nazočnim hodočasnicima iz domovine i inozemstva te svima onima koji su bili spriječeni doći nadbiskup Barišić je istaknuo kako je Marija, čuvarica vjere, uvijek bila izvor i nadahnuće duhovnim velikanima i ljudima ovoga kraja, kako Marku Maruliću onda tako i nama danas. U propovijedi je nadbiskup stavio naglasak na Marijine pohode u ovomu dobu i njezinu nesebičnu ljubav koja uvijek upućuje na Isusa Krista. “Po Sinovu rođenju i pod njegovim križem ona je postala naša duhovna majka. Marijino duhovno majčinstvo raste kroz vjekove i obogaćuje se uvijek novim generacijama duhovnog potomstva. Zbog toga Marija dolazi nama u pohode, ali ne više iz svoga doma u Nazaretu, već kao Majka uznesena dušom i tijelom u nebo. A mi, njezina duhovna djeca, ne ostajemo u svojim domovima, već zajedno hrlimo u Marijina svetišta, u susret Majci”.

U surječju Marijina pohoda Elizabeti, kojim ona sebe stavlja u službu drugoga, nadbiskup je upitao: “Koliko su naši pohodi humani i u službi čovjeka, a koliko se služe čovjekom kao sredstvom svojih ciljeva? Kakav je to humanizam ako žena treba raditi i nedjeljom, a zbog majčinstva ostaje bez zaštite, nemoćna, sama s djetetom u pustinji pred zmajem koji traži da proguta – pobaci dijete?” te nastavio: “Tolikima su jedini i najdraži posjetitelji naši mediji. Zahvalni smo ljudima u medijima što svaki dan posjećuju naše domove, ali se ponekada pitamo jesmo li doista u post-humanom vremenu s toliko nasilja, oružja, krvi, ubijanja, prevara, pljački, preljuba, propalih brakova i praznih obitelji? Da, nažalost, i to je dio našega svakodnevlja, ali vjerujemo da naša stvarnost poznaje tolike osobe, bračne drugove, obitelji, mladiće i djevojke, socijalne i humanitarne ustanove, vjernike i ljude dobre volje koji nam ne dozvoljavaju da se naše vrijeme i društvo moralno i duhovno uruši te nazove i bude post-humano. Bilo bi poželjno da oni preko naših medija dolaze češće u pohode”.
Budući da kršćani ponekada i nisu bolji od drugih, a imaju ono bolje, ono najbolje, istinu i ljubav – Isusa Krista, kazao je: “No nije dovoljno imati Krista, nego biti Kristov! Isus Krist nas vjernike svoje Crkve poziva i šalje kao svjedoke svoje istine i ljubavi, ljubavi koja nije došla da bude služena, već da služi i život svoj dade za čovjeka. Ova ljubav je izvor i nadahnuće Marijina pohoda. Ova ljubav ne želi da se zatvaramo u sakristiju niti da izlazeći vani kružimo oko crkve. Ova ljubav ne želi da budemo otok u svijetu, već kvasac, svjetlo i sol društva i svijeta. Kvasac čini da drugi raste i ostvari se. Svjetlo ne poništava drugoga, već mu svojim ozračjem omogućava da bude vidljiv i prisutan. Sol vlada tako da se troši, nestaje, a drugome daje bogatstvo ukusa”. U tom je svjetlu mons. Barišić podsjetio da kršćani žive iz nedjeljnoga euharistijskog slavlja – pohoda i susreta sa svojim Gospodinom te svjedoče njegovu prisutnost u svome služenju. “Nema zajednice Kristovih vjernika bez liturgije – veličanja Boga, niti bez caritasa – humanog služenja drugima. To dvoje je nerazdvojivo. Liturgijsko slavlje bez caritasa/služenja postaje folklor i izvanjska predstava. Ali isto tako caritas bez liturgijskog slavlja, povezanosti s Isusom Kristom, s njegovom Riječju, Euharistijom, sakramentima i molitvom, pretvara se u obično poduzeće. Majka Marija, službenica Gospodnja, uzor i model Crkve, u svome životu skladno povezuje jedno i drugo: veliča Gospodina i pohađa bližnjega. Ova i ovakva povezanost otvara nas drugima te daje nove horizonte i dublje značenje same stvarnosti. U svome bližnjemu, a osobito u bolesnom, siromašnom, socijalno ugroženom, vjernik ne vidi jedan slučaj, već u svima njima susreće samoga Krista”. Metropolit Barišić je s tim u vezi upitao: “Jesmo li postali neosjetljivi i gluhi na patnje i stradanja braće i sestara u svijetu, kao u Darfuru, na žrtve prirodnih nepogoda osobito u istočnoj Aziji?” zaključivši: “Onaj koji je iskusio patnju i stradanje i tko je osjetio ljudskost drugih ne bi se smio zatvoriti u svoje župne i općinske, županijske i državne granice Svaki čovjek ima svoje neotuđivo dostojanstvo, ne samo zdravi i uspješni, već i onaj mali zametak u majčinoj utrobi koji raste kao i onaj odrasli koji se pod teretom godina savija. Zato, naši pohodi ne smiju zaobići nijednog čovjeka, jer čovjek je božanski velik, slika Božja, koja se mjeri izvornim likom Krista uskrsloga”. Svoju je propovijed nadbiskup završio molitvom Mariji, Gospi pojišanskoj za zagovor za humanije odnose ispunjene iskrenom ljubavlju i pravednije te solidarnije društvo kako bi bili prepoznatljivi kao Kristovi.

Nakon završnoga blagoslova splitsko-makarskoga nadbiskupa cijeli je vjernički puk zapjevao himnu Lijepoj našoj, a potom i pjesmu Gospi “Zdravo Djevo”, čime je završeno i slavlje, koje je zajedno s procesijom meditativnim riječima animirao don Ante Mateljan. Trodnevicu je u pojišanskom svetištu predvodio don Mate Uzinić.

Povijest štovanja Gospine ikone, od dalmatinskih mornara prozvanom “zvizdom mora”, veoma je bogata. Tradicija da se Gospina ikona u srebrenom prijestolju, koje su Splićani 1740. god. dali od svojih dragocjenosti izraditi u Veneciji, u jutarnjim satima na svetkovinu Velike Gospe prenese u katedralu, čuva se još od srednjega vijeka. Tada bi se danima održavala bogoslužja pred njezinom slikom, koju povjesničari datiraju u četrnaesto stoljeće. Donosila se redovito u prvostolnicu, i tako su do današnjega dana povezana ta dva mjesta štovanja Velike Gospe, a slika ima dva svetišta, pojišansko i katedralu. U tijeku povijesti je, u zavjetnim procesijama, na ramenima vjernika silazila u grad kad god su Split pogađale pošasti poput rata, bolesti, gladi ili suše. Splićani su nastojali svojoj Majci s Pojišana i Kraljici Splita prikazati sve javne i crkvene manifestacije. Mnogo su častili Gospinu sliku i poklanjali joj zavjetne darove od zlata i srebra, kao i modele i slike brodova, a to sve govori o vjeri naših pređa u Gospin zagovor i pomoć, kazao je upravitelj svetišta fra Željko Šafarić.