Zagreb, (IKA) – U župnoj crkvi Sv. Maksimilijana Kolbe na Bijeniku (Zagreb) 14. kolovoza svečano je proslavljen blagdan sveca XX. stoljeća sv. Maksimilijana Kolbea. Svečanu večernju misu predvodio je ministar provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Đuro Hontić u koncelebraciji sa župnikom o. Ivanom Miškićem, OFMConv., dekanom gornjogradskog dekanata i župnikom župe sv. Marka mons. Franjom Prstecom, župnikom župe sv. Blaža Zvonimirom Sekeljem i župnikom župe Presvetog Srca Isusova u Zagrebu-Vinogradska bolnica Mijom Pavlakovićem. Okupljene vjernike iz mnogih zagrebačkih župa na početku mise je pozdravio župnik o. Miškić. Posebno je pozdravio provincijala o. Hontića, koji je kao župnik i sam službovao u toj župi.
Na početku propovijedi o. Đuro Hontić je istaknuo, kako je sv. Maksimilijan bio čovjek koji je služio Bogu, te je pakao na zemlji pretvarao u raj. Rekao je da je kršćanin katolik pozvan permanentno rasti u svetosti. To je sveopći poziv na svetost svetopisamski utemeljen, ali i na osobit način prisutan u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora o općem pozivu na svetost. Više nije bitno je li netko biskup, svećenik ili vjernik laik. Svaki je kršćanin u svojem metafizičkom dostojanstvu koje se temelji na sakramentu krštenja pozvan nasljedovati Isusa Krista. Jer – što nam vrijedi pričati i promišljati o Bogu, ako nam manjka poniznosti ili autentičnosti. A poniznost i autentičnost primamo u onom trenutku kada rastemo u svetosti, istaknuo je o. Hontić. Nadalje propovjednik je rekao kako se na blagdan sv. Maksimilijana Kolbea prisjećamo onog događaja u nacističkom logoru kada je sv. Maksimilijan, svećenik, franjevac konventualac položio svoj život za jednoga čovjeka, oca brojne obitelji pitamo zašto se on dobrovoljno darivao za drugoga čovjeka. Jednostavno zato što je Maksimilijan bio pun vjere u Krista mučena, raspeta, umrla i uskrsla i pun velike ljubavi Presvetoga Trojstva koja je vodila njegov život i njegovo djelovanje te je bio spreman da se tom snagom daruje za drugoga čovjeka. To je dar ljubavi koji je jednostavno jedna otajstvena stvarnost. Ako razumski promatramo takvu vrstu darivanja, ona će nam vjerojatno na neki način postati neshvatljiva. Ali ako usvojimo Božju logiku razmišljanja i djelovanja, i primimo silu i snagu Duha Svetoga, tada će nam takva vrsta ljubavi postati shvatljiva i takva autentičnost postat će nam vrlo jasna, rekao je o. Đuro Hontić, te nastavio “ako shvatimo da je praštanje jedini put prema miru, ljubavi, novom svijetu i preobrazbi čovječanstva, tada će i praštanje biti shvatljivo u tim kategorijama. To shvaćaju samo oni maleni, jednostavni, oni koji istinski žele shvatiti Krista i njegovu ljubav. Praštanje i darivanje života za drugoga čovjeka su dvije važne kršćanske kategorije duboko ucijepljene u kršćanski život. I o tim kategorijama ne treba oholo umovati, ne treba o njima pametovati, nego ih treba u jednostavnosti srca prihvatiti.”
No, postoji još jedna vrlo važna kategorija koju kršćanin mora duboko zaživjeti uz praštanje, darivanje života i jednostavnosti, a to je milosrđe, podsjetio je o. Hontić. Milosrđe kao duhovna kategorija ne znači samo ljubav prema siromašnima, nego i osjećaj za čovjeka koji se nalazi u grijehu. Najgore je kada za sebe govorimo da smo veliki vjernici, a nemamo milosrđa prema čovjeku koji se nalazi u grijehu. To ne znači da milosrđem opravdavamo grijeh i prihvaćamo ga. To znači prihvaćati svakoga čovjeka, moliti se za njega i imati strpljivosti i elementarne kršćanske ljubavi. Istina jest da je milosrđe nešto što kršćanin teško može zaživjeti, ali ako u sebe usvajamo mentalitet vazmene savršenosti, u nama kvalitetnije raste i svijest crkvenosti i istinske ljubavi prema čovjeku. Danas je previše tvrdih srdaca, čovjek kao da nema osjećaja za drugoga čovjeka. I zbog toga mora se pojaviti jedno malo stado kršćana koje će se moliti da se tvrdoća srca smekša, da se ledena srca otope, da čovjek istinski raste u kršćanskoj ljubavi za drugoga čovjeka. Jer, ako te ljubavi nema koji je smisao našega kršćanstva? Koji je smisao našega kršćanskoga opredjeljenja? Koji je smisao ako za sebe kažemo da smo katolički narod? To moramo pokazati i svojim djelima, a to možemo samo potpunom preobrazbom vlastitoga života i raditi na tome da se i život bližnjega preobrazi. Raditi na preobrazbi Hrvatske znači voljeti, moliti, poštenjem i radom zalagati se za njezinu budućnost, za budućnost njezine djece i mladih. Ako na takav način budemo razmišljali i ako budemo rasli u Kristovoj ljubavi, onda će se Bog proslavljati po nama i našem životu i radu.
Za blagdan sv. Maksimilijana Kolbea vjernici su s pripremali trodnevnicom koju je predvodio župnik o. Ivan Miškić, koji je i na sam blagdan predvodio jutarnju misu nakon koje je uslijedilo cjelodnevno klanjanje.