Draga braćo i sestre!
Pred nama gori uskrsna svijeća koja predstavlja samog uskrslog Gospodina Isusa koji je za sebe rekao: “Ja sam Svjetlo svijeta!” (Iv 8,12) To Svjetlo obasjava čovjeka, njegov život i cijelu povijest ljudskoga roda. U tom Svjetlu i mi želimo promatrati našu prošlost, sadašnjost i budućnost.

1. travnja 1945. katolici Vukovara slavili su Uskrs s nadom i očekivanjima završetka jednog od najvećih zala koje je zadesilo ljudski rod – Drugog svjetskog rata. Željeli su odahnuti poput stanovnika Jeruzalema nakon Velikog petka i ući u radost života i mira. No, došli su “osloboditelji”, ali ne da oslobode i donesu svjetlo i mir, nego da svojim strašnim zločinima zaviju u tugu i bol mnoge obitelji, posebno žene i djecu, kako Hrvata, tako i Nijemaca, Mađara pa i Srba. Od tog događaja prošao je jedan prosječan ljudski vijek jer psalmist kaže: “Ljudski vijek je sedamdeset godina, ako smo zdravi osamdeset.” (Ps 90) Malo je sada živućih svjedoka koji pamte događaje od 12. travnja 1945. u Vukovaru, ali i cijeloj Hrvatskoj, u to vrijeme. Mi, koji smo tada imali godinu, dvije ili tri ne pamtimo događaje, a sada imamo već više od 70 godina. No, pamtimo i osjećamo posljedice tog vremena, koje su obilježile cijeli naš život. Prošle godine istog ovog nadnevka, uputili smo s ovog skupa u Vukovaru javni apel, kojeg ćemo ponavljati svake godine dok smo živi. U tom apelu naveli smo:

“Dostojanstveno sjećanje shvaćamo i živimo kao preduvjet odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, jer je to naš civilizacijski i kršćanski čin, čin duboke ljudske povezanosti i ljubavi s onima koji su nevini trpjeli. (…) Sjećanjem čuvamo istinu o teškim trenucima iz moderne hrvatske povijesti, priječimo da se na istinu o žrtvama i počiniteljima zločina spusti magla nijekanja, umanjivanja, prešućivanja i programiranja istine o totalitarističkom karakteru represivnog jugo-komunističkog režima koji je u skladu sa svojom naravi planirao, organizirao i proizveo brojne zločine i ostavio krvave tragove u hrvatskom nacionalnom biću sve do današnjih dana.

Ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako i još i više u kontekstu jugo-komunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s lica zemlje ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne neprijatelje novom režimu. Time pridonosimo snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, kao što to od nas traži i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz siječnja 2006. godine. Osuđujemo totalitarni režim koji je vršio pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, organizirao koncentracijske logore. To je naš zadatak i zato se sjećamo ne da mrzimo ili se osvećujemo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana. Ono što nastane na krvi i zločinima, živi u laži, a održava se silom i terorom, na kraju se raspadne. Ono što je pak utemeljeno na istini i pravednosti, ljubavi i sebedarju, humanosti i trpljenju trajnog je karaktera.”

Zločini komunizma trajali su desetljećima, a prešućivani su do dana današnjega. Jedan totalitarni sustav – fašizam, bio je pobijeđen, a drugi – komunizam, diktaturom i nasiljem došao je na vlast. Trajao je 45 godina, a i danas još živi u mnogim svojim pristašama i njihovim potomcima. Kako smo proživjeli ovih 70 godina mi koji smo ostali bez svojih očeva ili majki, ili bez oboje roditelja? Prvih deset godina života nismo bili svjesni teških zločina nakon rata, a odrasli u našoj rodbini nisu htjeli opterećivati nas djecu s onim što tada i tako ne bismo mogli razumjeti. S polaskom u školu počeli smo pomalo shvaćati neke stvari kada smo vidjeli da se u školi govori o nekim događajima drukčije nego kod kuće u obitelji. Osjećali smo da postoje neke teme o kojima se ne govori, ne iz neznanja nego iz straha. Strah je pritiskao ljude poput nekog tmurnog oblaka ili poput neke teške bolesti koja je prodirala u sve pore ljudskog života, ali i cijelog društva. Taj strah pratio nas je i dalje u odrastanju, ali su se više probijale i neke zrake istine o teškim zločinima sustava i ljudi koji su tada pobjeđivali na nekim čudnim “demokratskim izborima”. Hrvatsko proljeće sedamdesetih godina za nas tadašnje studente, donijelo je zaista neko proljetno buđenje i nadu koju je brzo ohladio mraz tada još uvijek moćne Komunističke partije. No, natrag se više nije moglo. Svjetlo istine nezaustavljivo je prodiralo zahvaljujući i sve većoj povezanosti s ostalim demokratskim svijetom u koji smo sve više išli, iako smo na jedvite jade dobivali putovnicu, često pod pritiskom da zauzvrat izvijestimo s kim smo se susreli te koje smo knjige i novine čitali. Na takvo nešto nismo mogli pristati jer smo prozreli svu laž koja nam se desetljećima nametala kao jedina istina. Granični prijelazi bili su teži i opasniji kada smo ulazili u zemlju jer se pregledavala svaka tiskovina i svaka pisana riječ da se ne bi unijela neka pisana riječ od onih koji su čuvali i pisali istinu o događajima Bleiburga, Križnog puta i mnogih jama koje su bile zatrpane zemljom i kamenjem, ali ne i pamćenjem mnogih sudionika. Mnogi hrabri ljudi nisu mogli šutjeti, nego su hrabro i u domovini i inozemstvu iznosili istinu, poput kasnije prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je svoje rodoljublje i istinoljubivost platio uzništvom u lepoglavskom kazamatu. Živjeli smo tako sa sviješću da treba izdržavati neko vrijeme šuteći i trpeći. Uzor nam je bio bl. Alojzije Stepinac, koji je tako strpljivo podnosio nevinu osudu i četrnaestogodišnje uzništvo u Lepoglavi i Krašiću. Bio nam je živa propovijed kako treba ustrajati u molitvi i ostati čvrst u vjeri koja je stoljećima čuvala i odgajala naš hrvatski narod.

Ove godine još je jedna obljetnica: 25 godina od osamostaljenja domovine Hrvatske, ali i od početka agresije na Hrvatsku i obrambenog rata koji je ponovno donio mnoge žrtve. Vukovar ponovno doživljava strašnu tragediju. I ova crkva svetog Filipa i Jakova, u kojoj smo mnogi bili kršteni, biva razorena i gotovo do temelja uništena. Nakon žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, kada su u Vukovaru i okolici otvorene mnoge jame i napunjene nevinim žrtvama, u Domovinskom ratu otvorene su nove i možda još veće. Grobišta i jame nakon Drugog svjetskog rata nikada se nije smjelo spominjati, a kamoli istraživati ili barem obilježiti. Ljudi su jednostavno nestajali, kako su nas desetljećima uvjeravali. Ali kako čovjek može nestati pitali smo se, a i danas se pitamo. Ne možemo to prihvatiti i zato smo danas ovdje, upravo o najvećem kršćanskom blagdanu Uskrsu, koji nam je poruka: “Ne, nisu nestali!”

Doduše, još uvijek ne znamo gdje počivaju njihovi zemni ostatci, ali vjerujemo Onome koji je pobijedio smrt i otvorio vrata raja. Vjerujemo da su naši pokojni ušli na ta vrata i da nas čekaju, a na nama je da ih slijedimo. Neka nas uskrsli Gospodin prati na tom putu i nama otvori vrata blažene vječnosti.