Vatikan, (IKA) – “Izmirenje”, je ključna riječ, “pozitivni razlog”, motu proprija “Summorum Pontificum” pape Benedikta XVI. objavljenoga 7. srpnja, o korištenju Rimskoga misala iz 1962. To je istaknuo sam Papa u pismu upućenom biskupima čitavoga svijeta. Pogled u prošlost, “na podjele” koje su “razdirale Kristovo Tijelo”, piše Papa, potaknuo me “učiniti sve kako bi svima onima koji uistinu žele jedinstvo bilo omogućeno ostati u tome jedinstvu ili da ga ponovno pronađu”. Motu proprio stupa na snagu 14. rujna ove godine, na blagdan Uzvišenja sv. Križa. Od prvog članka dokument utvrđuje da Rimski misal koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970. ostaje redovni oblik (forma ordinaria) liturgije u Katoličkoj Crkvi latinskog obreda. Posljednju verziju misala koji je 1962. odobrio papa Ivan XXIII. i koji se koristio za trajanja Drugoga vatikanskog sabora, sad će biti moguće koristiti kao “Forma extraordinaria” u liturgijskim slavljima. Stoga nije prikladno govoriti o dvjema verzijama Rimskog misala kao da je riječ o “dva obreda”, nego je riječ o dva oblika jednoga i istoga obreda, pojasnio je Sveti Otac. Dopušteno je, dakle, slaviti misu iz Rimskog misala iz 1962. U tome smislu Benedikt XVI. naznačuje nova pravila, koja zamjenjuju ona iz prijašnjih dokumenata “Quatuor abhinc annos” i “Ecclesia Dei”. Uređeno je da za mise slavljene bez naroda svaki katolički svećenik latinskog obreda može bez potrebe ikakvog dopuštenja upotrebljavati Misal iz 1962. ili onaj odobren od Pavla VI. To je moguće svaki dan “izuzev Svetog Trodnevlja”. Zajednice ustanova Bogu posvećenoga života i družbi apostolskoga života mogu slaviti misu u vlastitim molitvenim prostorima iz Misala iz 1962. Na tim slavljima dopušteno je sudjelovati i vjernicima koji to žele.
U petom članku govori se o stvarnosti župa, dopuštajući gdje postoji ustaljena skupina vjernika koji žele misu po prijašnjoj liturgiji, neka župnik prihvati njihove zahtjeve za slavljene euharistije po obredu Misala iz 1962. Župnik je dužan osigurati da se dobro tih vjernika uskladi s redovitim pastoralom u župi, pod vodstvom biskupa, “izbjegavajući neslogu i radeći na jedinstvu čitave Crkve”. Ta slavljenja mise mogu biti u redovite dane, u nedjelje ili na blagdane. Može biti dopuštena i u posebnim okolnostima, kao vjenčanje, pogreb i hodočašća. Svećenici koji se služe Misalom Ivana XXIII. “moraju biti osposobljeni i ne pravno zapriječeni”. U posljednjim člancima dokumenta utvrđuje se da Papina Komisija “Ecclesia Dei” nastavi obavljati svoju zadaću. Osim ovlasti koje već ima, ta Komisija vršit će autoritet Svete Stolice, bdijući nad izvršenjem i primjeni odredaba Papina motu proprija.
Dokument je popraćen pismom biskupima čitavoga svijeta. Papa pojašnjava razloge koji su doveli do motu proprija, koji odgovara na “uporne molbe, ne maloga broja vjernika”, o kojima je dugo razmišljao Ivan Pavao II., a bile su predmet proučavanja na konzistoriju 22. ožujka 2006. Benedikt XVI. napominje da su “vijesti i komentari doneseni bez dostatne informacije prouzrokovali dosta zabune”, izazivajući “veoma različite reakcije” na jedan nacrt čiji sadržaj u stvari nije bio poznat. Papa se zaustavlja na strahu da bi se mogao “okrnjiti autoritet II. vatikanskoga sabora”, dovodeći u sumnju “jednu od bitnih odluka”, liturgijsku obnovu. Taj strah nije utemeljen, upozorava Papa i potvrđuje da Misal koji je objavio Pavao VI. jest i ostaje normalni redoviti oblik euharistijske liturgije. Posljednje izdanje Rimskoga misala, predsaborsko, koje je Ivan XXIII. objavio 1962., moći će se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja. Stoga je Sveti Otac upozorio “kako nije ispravno govoriti o dva izdanja Rimskoga misala kao da je riječ o “dva obreda”, nego radije o dvostrukoj uporabi “jedinoga i istoga obreda”. S druge, pak, strane Papa upozorava na činjenicu da ovaj Misal nikada nije bio pravno zabranjen i, stoga, u načelu je uvijek ostao dopušten. Uvođenjem novoga misala, podsjetio je, nisu bile donesene norme za “moguću uporabu” prijašnjega Misala, pretpostavljajući da će biti riječ o malo, lako rješivih slučajeva. Ali, ustvari, ne mali broj ostao je vezan uz tu uporabu rimskoga obreda. Sveti Otac zaustavlja se na pokretu biskupa Lefebvrea, “čija je vjernost starome Misalu postala vanjsko obilježje”. Razlozi toga raskola, pojašnjava Papa, dublji su, jer su mnoge osobe koje su prihvatile II. vatikanski sabor i bile vjerne Papi i biskupima “željele ipak pronaći oblik, njima drag, svete liturgije”. A to je i stoga što se “u mnogim mjestima slavilo na način vjeran propisima Misala”. Čak se, istaknuo je Sveti Otac, novi Misal shvaćalo kao ovlaštenje ako ne i obvezu na kreativnost, koja je često dovela do izobličenja liturgije, na granicu podnošljivoga. Papa biskupima govori o osobnom iskustvu. Vidio sam kolike su bile rane prouzročene proizvoljnim izobličenjem liturgije, osoba koje su toliko bile ukorijenjene u vjeru Crkve. Upravo je stoga Ivana Pavao II. bio ponukan 1988. objaviti motu proprio “Ecclesia Dei”, okvir propisa za uporabu Misala iz 1962. Ali taj dokument ne “sadržava detaljne naredbe”, nego se poziva na velikodušnost biskupa prema “opravdanim težnjama” onih vjernika koji su zahtijevali služenje rimskim obredom. Taj je dokument smjerao pomoći Bratovštini sv. Pija X. “da nađe puno jedinstvo s Petrovim nasljednikom, nastojeći iscijeliti sve bolniju ranu”. Ta pomirba još nije uspjela, sa žaljenjem utvrđuje Benedikt XVI. S druge strane, služenje Rimskim misalom iz 1962. ostalo je teško prije svega jer su se biskupi u nedostatku pravnih normi “bojali da autoritet sabora ne bi bio stavljen u sumnju”. Ipak, i zbog sve većega broja mladih privučenih tim liturgijskim oblikom “pojavila se potreba za jasnijim pravnim uređenjem” što nije bilo predvidljivo prije dvadeset godina. Osim toga Papa ističe da norme “teže osloboditi biskupe od uvijek novoga procjenjivanja kako odgovoriti na razne situacije”. Papa se osvrnuo na drugu zabrinutost očitovanu u raspravama o motu propriju, to jest da bi veća mogućnost uporabe Misala iz 1962. mogla dovesti do “nereda ako ne i do raskola u župnim zajednicama”. I taj strah, ustvrdio je Papa, ne izgleda mi stvarno utemeljen, poglavito jer služenje starim misalom “pretpostavlja izvjesnu mjeru liturgijskoga obrazovanja i pristup latinskome jeziku”. To su uvjeti koji se ne nalaze lako. Stoga, potvrđuje u pismu, novi će Misal “zaista ostati redoviti oblik rimskoga obreda”. Zaista je priznato da “ne nedostaju pretjerivanja” vjernika “vezanih za staru latinsku tradiciju”. Uostalom, dva uporabna oblika Rimskoga obreda “mogu se uzajamno obogaćivati”; uključujući u stari Misal nove svece i nova predslovlja. Na isti način u Misalu Pavla VI. još se više može očitovati “sakralnost koja brojne privlači staroj uporabi”, primijetio je Benedikt XVI. i potaknuo da se učini “vidljivim duhovno bogatstvo i teološka dubina Misala”. Papa, dakle, potvrđuje, da nema suprotnosti između jednoga i drugoga izdanja Rimskoga misala, te podsjeća kako “u povijesti liturgije postoji rast i napredak, ali nema prekida”, ističući kako ono što je za prošle naraštaje bilo sveto “ne može iznenada posve biti zabranjeno ili naprosto štetno”. Sa svoje, pak, strane ni svećenici zajednica koje su vjerne staroj uporabi ne mogu “načelno, isključiti slavljenje po novim knjigama”. U zaglavku pisma Papa ohrabruje biskupe. Ovi novi propisi nikako ne umanjuju vaš autoritet i odgovornost, jer je biskup “u svojoj biskupiji voditelj liturgije”. Osim toga poziva biskupe da napišu izvještaj o vlastitome iskustvu, tri godine nakon stupanja na snagu propisa sadržanih u motu propriju. I to na način, ako bi se pokazale ozbiljne teškoće “da se mogu tražiti putovi za njihovo rješavanje”.