Vatikan, (IKA) – Putovanje približava ljude, olakšava njihov međusobni dijalog, otvara prostor za procese socijalizacije i osobnog obogaćivanja, i to putem otkrića i stjecanja novih spoznaja, rekao je to predsjednik Papinskog vijeća za pastoral selilaca i putnika kardinal Renato Raffaele Martino predstavljajući zajedno s tajnikom toga Papinskog vijeća mons. Agostinom Marchettom u utorak 19. lipnja u dvorani Ivana Pavla II. u Vatikanu dokument “Smjernice za pastoral sudionika u prometu” koji je priredilo to Papinsko vijeće. U svome predstavljanju kardinal Martino je pojasnio da se potreba za sastavljanjem dokumenta o pastoralu sudionika u prometu javila tijekom Prvoga europskog susreta nacionalnih ravnatelja toga pastorala održanog 3. i 4. veljače 2004. u sjedištu toga Papinskog vijeća. Njegov je cilj usmjeravati i uspostavljati koordinaciju između svih crkvenih stvarnosti u svijetu putovanja te obodriti i dati poticaj biskupskim konferencijama zemalja u kojima taj pastoral ne postoji da ga organiziraju. Dokument je podijeljen u četiri različita dijela kojima je obuhvaćena specifičnost i širina problematika vezanih uz promet kao pastoralno područje: prva je posvećena korisnicima ceste (vozačima automobila, kamiona itd.) i željeznice i onima koji rade u različitim uz to vezanim službama. Drugi i treći dio su posvećeni ženama odnosno djeci u prometu, a četvrti i posljednji onima koji nemaju trajnog boravišta, skitnicama i beskućnicima.
U svome izlaganju kardinal Martino se osvrnuo samo na prvi dio dokumenta govoreći najprije općenito o fenomenu ljudske mobilnosti, zatim o dijelovima Biblije gdje se govori o seljenju, hodočašću i putovanju, antropološkim i moralnim vidicima vožnje, kršćanskim krepostima vozača i njegovu “dekalogu”, poslanju Crkve i pastoralu ceste.
Putovanje i hodočašće su pojave koje karakteriziraju suvremenog čovjeka i izraz su razvoja kultura i civilizacije. Ipak, da bi čovjek putovao, treba primjerena sredstva, primjerice automobil. Zato cesta i željeznica moraju biti u službi osobe kao sredstva koja ljudima olakšavaju život i omogućuju cjeloviti razvoj društva. Ljudi su svjesni činjenice da se na cestama odvija veliki dio života neke zemlje i da putovanje ljudi iz jednoga kraja u drugi približava ljude, olakšava njihov međusobni dijalog, otvara prostor za procese socijalizacije i osobnog obogaćivanja, i to putem otkrića i stjecanja novih spoznaja. Cesta, osim što predstavlja sredstvo kojim se uspostavljaju kontakti, postaje mjesto života sa svojim pozitivnim vidicima, kao što su, primjerice, mogućnost sveudiljnog očovječenja svakog pojedinca, zahvaljujući upoznavanju drugih kultura i osoba, religija, različitih etničkih skupina i običaja, rekao je kardinal Martino. Može sačinjavati, nastavio je, također prigodu za približavanje Bogu jer olakšava otkrivanje ljepote stvorenog svijeta, znaka bezgranične Božje ljubavi prema ljudima.
Postoje međutim, upozorio je nadalje kardinal Martino, također negativni aspekti kao što su, primjerice, buka, zagađivanje atmosfere, prometne nesreće, i tako dalje. Kardinal Martino je upozorio da se vozači moraju u vožnji odgovorno vladati i znati se kontrolirati. Voziti neko prijevozno sredstvo je način uspostave odnosa, približavanja, integriranja u zajednicu osoba. Sposobnost suživota i uspostave odnosa s drugim ljudima pretpostavlja kod vozača neke konkretne i specifične osobne, to jest vlast nad sobom, razboritost, uljudnost, primjereni duh služenja i poznavanje prometnih pravila. Zato kada ulazi u automobil vozač mora biti svjestan da se, u svakome trenutku, može dogoditi prometna nesreća. Znamo da, kao posljedica kršenja prometnih pravila i nehaja za disciplinu u prometu, svake godine u svijetu na cestama pogine 1.200.000 osoba, dok je povrijeđenih 50 milijuna. Riječ je o žalosnoj stvarnosti i, istodobno, velikom izazovu za društvo, kao i za Crkvu, istaknuo je kardinal Martino. On je u nastavku naveo kršćanske kreposti vozača koje se spominju u dokumentu: ljubav, mudrost, pravednost i nada. Pozivajući vozače da vrše te kreposti, dokument predstavlja također svojevrsni “dekalog” po uzoru na deset zapovijedi Božjih koji se može ovako sažeti: 1. “Ne ubij”; 2. “Neka cesta za tebe bude sredstvo zajedništva a ne smrti”; 3. “Neka ti uljudnost, korektnost i razboritost budu od pomoći”; 4. “Budi milosrdan i priteci u pomoć bližnjemu u potrebi”: 5. “Neka automobil za tebe ne bude izraz moći”; 6. “S ljubavlju uvjeravaj mlade da ne sjedaju za volan kada nisu u stanju voziti”; 7. “Pomaži obitelji žrtava prometnih nesreća”; 8. “Omogući žrtvi i vozaču prekršitelju da se susretnu kako bi mogli doživjeti oslobađajuće iskustvo oproštenja”; 9. “Na cesti štiti najslabije”; 10. “Budi svjestan odgovornosti za druge”.
Crkva kao brižna majka, rekao je na kraju kardinal Martino, ima poslanje prokazivati opasne i nepravedne situacije koje često prouzroči promet. Suočeni s tako ozbiljnim problemom Crkva i država – svaka na svom području – moraju poraditi na stvaranju opće svijesti što se tiče sigurnosti u prometu i promicati odgovornu i primjerenu naobrazbu vozača, putnika i pješaka. Crkva želi ponovno dozvati u svijest obaveze koji se trebaju pridržavati sudionici u prometu i moralnu odgovornost vezano uz kršenje prometnih pravila, sa ciljem da što je više moguće spriječi pogubne posljedice do kojeg ono dovodi. Ona predlaže također religijsku izobrazbu vozača, autoprijevoznika, pješaka i onih koji su, na bilo koji način, povezani sa cestom i željeznicom, zaključio je kardinal Martino.