Zagreb, (IKA) – U samostanskoj dvorani sv. Franje na zagrebačkom Svetom Duhu u ponedjeljak 11. lipnja održana je večer posvećena “creskom Kolbeu” o. Placidu Corteseu, OFMConv, u povodu 100. godišnjice njegova rođenja (7. ožujka 1907.). Tijekom večeri predstavljen je životopis na hrvatskom jeziku “Creski Kolbe, fra Placido Cortese franjevac konventualac: Mučenik kršćanske ljubavi” i DVD “Odvažnost šutnje”. Nakon što je uvodno Nonet franjevaca konventualaca otpjevao “Isuse hvalo, Isuse slavo” nazočnima se obratio urednik mjesečnika Veritas o. Ivan Bradarić. Kratko je pojasnio razlog događanja, a to je podsjećanje na život, djelo i mučeničku smrt o. Placida Cortesea. Zamalo zaboravljeno sjećanje na njega, njegova odvažnost šutnje zamalo je u totalnu šutnju utonula i u tišinu i zamalo zamela trag, tako velikog i važnog lika u povijesti Crkve. Stoga, vrijedi zastati pred ovim velikanom, još jednim u nizu imena velike franjevačke obitelji, zagledati se u njega, i pokušati uroniti u njegovu tajnu, rekao je Bradarić.

Predstavljajući knjigu u izdanju Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, autor o. Ljudevit Maračić, koji je prvi Corteseov životopis napisao 2001. godine, kratko je predstavio tog creskog fratra, te pojasnio zašto danas toliki interes za njega. Predstavljajući o. Cortesea poslužio se odlomkom iz knjige, koji je napisao tršćanski biskup Eugenio Ravignani, kada se na početku biskupijskog procesa za njegovu beatifikaciju, oglasio proglasom na talijanskom, slovenskom i hrvatskom jeziku. Biskup ističe kako je u bolnim i strašnim vremenima posljednjega svjetskog rata, usred razaranja, mržnje i nasilja, Bog dao da izniknu velike duše koje su, žrtvom svojega života, posvjedočile prevlast ljubavi. Jedan od takvih likova bio je o. Placido Cortese, rođen u Cresu. U svojim pothvatima, osobito nakon pada fašizma, on se predano žrtvovao “spašavanju” onih koje su nacifašisti tražili. Premda je osjećao da ga prate, o. Placido je, s odanošću, iz ljubavi prema Bogu, nastavio pomagati, ne vodeći brigu o opasnostima, podržan vjerom. Premda je možda i mogao izbjeći ovu pogibelj premještajem u drugi samostan, on je molio svojeg poglavara da može nastaviti svojim služenjem progonjenoj braći.

O. Ljudevit je istaknuo kako je Cortese čija je majka bila Hrvatica, dobio hrvatski odgoj, pohađao hrvatske škole u Cresu, a hrvatski jezik njegovao i kad je otišao u sjemenište u Camposampiero. Nadalje, o. Ljudevit je pojasnio zašto naziv knjige “Creski Kolbe”. Fra Placido je volio Cres, rado mu se vraćao, o njemu pisao. Znao je kako samostan sv. Frane u ovom mjestu predstavlja svojevrsni rekord. Nije nam poznato da bi ikoje mjesto sa svega nekoliko tisuća žitelja, Redu franjevaca konventualaca, kojemu ovdašnji samostan pripada od pamtivijeka, dao oko 25 provincijala, od kojih je matičnoj Provinciji sv. Jeronima dao dvadesetak, Ujedinjenoj Dalmatinsko-Padovanskoj provinciji dva, a samoj Padovanskoj provinciji četiri. Posebno poglavlje predstavljaju generalni ministri, vrhovni poglavari Reda, od kojih čak četvorica dolaze iz Cresa. Nadalje, autor je ovo djelo iz više razloga spojio s poljskim svetim mučenikom Maksimilijanom Kolbeom. Poput poljskoga sveca, desetak godina starijega Kolbea, i naš creski fratar izranja u istinskog proroka svojeg vremena. Pripadao je istom Redu franjevaca konventualaca, velik dio svojeg vremena proveo je za uredničkim stolom, a ono što posebno asocira na poljskoga Kolbea svakako je mučenički svršetak kao žrtva ljubavi prema nepoznatima.

O dokumentarnom filmu “Odvažnost šutnje” kojeg je po narudžbi Messaggero di sant Antonio realizirala produkcijska kuća Nova-T, a prva za Hrvatsku otkupila Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca i Orlando-film govorila je Ljiljana Bunjevac-Filipović, urednica u dokumentarnom programu HRT. Bunjevac-Filipović je istaknula da je režiser Paolo Damosso napravio vrlo dojmljiv, snažan i zanimljiv film o čovjeku koji je živio prije 60 godina u doba kad su kamera i filmski materijal bili privilegij samo vrlo važnih ljudi ili događaja. Stoga autor vrlo vješto kombinira arhivske ratne materijale, fotografije i svjedočanstva ljudi koji su poznavali fra Placida, posebno onih koji su preživjeli zatvor u Trstu, te posljednji vidjeli Cortesea. Posebno je dojmljivo što se u filmu ne osjeća razlika između onoga onda i ovoga sada, jer je snimano kao da smo se vratili u ono vrijeme, što se posebno očituje kod kadrova iz samostana i bazilike u Padovi, Cresa, ističe Bunjevac-Filipović.

Nadalje, istaknula je posebno zanimljivo režijsko rješenje kad je u pitanju sam Cortese. Tako je režiser došao na ideju da postavi nekog fratra na staromodni bicikl iz onog doba, pa kako se ne vidi lice stječe dojam da se uistinu vozi sam Cortese. Na početku filma vide se prizori razrušene Padove u rujnu 1943. što podsjeća na slične prizore pedeset godina kasnije: razrušeni Vukovar. Na kraju je Bunjevac-Filipović podsjetila kako kao i danas, tako su i u ono vrijeme mnogi htjeli da svećenici ostanu u svojim ispovjedaonicama, crkvama, sakristijama. No Cortese je u vremenu kada se činilo da je svakoj humanosti nestao trag, pomagao nepoznatim ljudima, te tako pružio ruku nade, riskirao radi čovjeka, pravde i radi Boga.

Predstavljanju knjige i filma, prethodilo je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Antuna kojeg je predvodio i propovijedao župni vikar o. Josip Marjanović.