Čakovec, (IKA) – Znanstveni skup “Međimurje u II. svjetskom ratu” održan je 12. i 13. travnja u Čakovcu u organizaciji Povijesnog društva Međimurske županije. Po zaključenju skupa predstavljen je zbornik od petstotinjak stranica u kojem su objavljeni cjeloviti radovi desetak sudionika skupa koji su najzanimljivije dijelove predstavili kroz jezgrovita izlaganja. Skup je u četvrtak u županijskoj dvorani “Zrinski” otvorio župan Josip Posavec, uime pokrovitelja Međimurske županije. Predsjednik Povijesnog društva Branimir Bunjac u pozdravu je istaknuo kako je organizacija dugotrajno pripremanog i zahtjevnog skupa bila potrebna s obzirom da je riječ o jednom od najdramatičnijih razdoblja u povijesti Međimurja. “Knjige i članci o toj temi nisu brojni i prilično su jednostrani, površni i nestručni. Stoga smo inzistirali na originalnosti radova. Možda je najveći doprinos skupa upravo multiperspektivnost, slojevitost i raznovrsnost opisivanja događaja”, istaknuo je Bunjac te dodao da je skup poprimio međunarodni karakter jer su u njegovoj pripremi i održavanju sudjelovali kolege iz Mađarske. Također je napomenuo kako je datum početka skupa vezan uz dan konačnog oslobođenja Međimurja slomom neprijateljske vojske u Štrigovi. Izlaganja je započeo najstariji sudionik Josip Črep, koji je ujedno sudjelovao u ratnim zbivanjima jer je bio prisilno mobiliziran u mađarsku vojsku. Izlagao je o Međimurju uoči II. svjetskog rata, odnosno od završetka I. svjetskog rata kada je ono ušlo u tadašnju zajedničku državu. Uvodno je podsjetio kako je Međimurje od davnina etnički hrvatski kraj, stoljećima pod jurisdikcijom Zagrebačke nadbiskupije, dok su Mađari zbog jezika smatrali da su Međimurci izdvojeno slavensko pleme, a ne Hrvati. Podsjetio je da je to kraj u kojem oduvijek živi najviše rimokatolika i Hrvata, s manjim udjelom stanovništva druge vjeroispovijesti i nacionalnosti. Premda je prije rata u Međimurju živjelo tek 1,3% žitelja mađarske manjine, Mađari i domaći mađaroni počeli su organizirano raditi na revizionističkim ciljevima pripojenja Međimurja Mađarskoj. Kad je njemačka vojska na početku Velikog tjedna 7. travnja 1941. ušla u Međimurje, domaće malobrojne ustaške snage formirale su hrvatsku vlast za Međimurje, koja se povukla već 16. travnja, kad je stigla mađarska vojska s 2500 vojnika i preuzela vlast. Njemačka vojska pojavila se zatim u Međimurju tek u proljeće 1944., prouzročivši najtužnije trenutke možda i ukupne međimurske povijesti. Prenijevši na početku svog izlaganja srdačan pozdrav novoga varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, koji nije bio u mogućnosti nazočiti skupu zbog istodobne komemoracije žrtava II. svjetskog rata i poraća u Vukovaru, gdje je u poratnom vihoru nestao i njegov otac Vladimir – borac za slobodu Međimurja u vrijeme mađarske okupacije, prof. dr. Juraj Kolarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije rodom iz Međimurja i profesor na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, čestitao je mladim i poletnim utemeljiteljima i članovima Povijesnog društva na hrabrosti zbog organizacije i na izazovu koji je upućen javnosti i hrvatskim povjesničarima da se suoče s relevantnim temama da bi se konačno počelo s ozbiljnim istraživanjima bogate povijesne, kulturne, vjerske i društvene baštine Međimurja. Na skupu je izlagao o temama “Međimurje u župnim kronikama za vrijeme mađarske okupacije” i “Mađarska okupacija Međimurja u ‘Katoličkom listu’ (1941-1945)”. Prof. dr. Kolarić zaključio je kako je dominantna snaga, koja je očuvala hrvatski identitet Međimurja u doba mađarske okupacije od 1941. do 1945. bilo upravo međimursko svećenstvo organizirano u Donjomeđimurskom i Gornjomeđimurskom dekanatu Bekšinskog arhiđakonata koji se nalazio u sastavu crkvene jurisdikcije Zagrebačke nadbiskupije. “Ako se igdje domovina branila ne mecima i mačem, nego pjesmom, to su napravili Međimurci”, rekao je, istaknuvši kako su se međimurski svećenici u otporu mađarizaciji služili raznim sredstvima, poput tradicionalne hrvatske međimurske pučke crkvene popijevke, koja je bila prvorazredni činitelj očuvanja hrvatskog identiteta u tijeku mađarske okupacije. Važnu ulogu imali su i hrvatski jezik u školama, vjeronauk koji su predavali župnici i kapelani, hrvatski katolički tisak, molitvenici i knjige koje su uglavnom distribuirali svećenici, te proštenja i hodočašća kao prave masovne manifestacije hrvatstva. Pridonijela je i povezanost međimurskog klera sa Zagrebom kao središtem hrvatskog katolištva i Svetom Stolicom, koja je podupirala pripadnost Međimurja Hrvatskoj, odbijajući tijekom rata sve mađarske pokušaje za crkvenim pripojenjem. Izlaganja su održali i povjesničar Goran Hutinec o Kotarskoj oblasti Čakovec – Prelog; prof. Mario Šestak koji se osvrnuo na 73 spomenika sudionicima rata, koji su postavljeni u 47 od 126 međimurskih naselja; prof. Borka Bunjac koja je usporedila povijesnu građu o Međimurju dvojice autora dr. Rudolfa Horvata i dr. Jozsefa Fare; doc. dr. Ivan Jurišić govorio je o novinama hrvatskih domobranaca “Hrvatsko Međimurje”; ing. Antun Novak osvrnuo se na prisilan prekid aktivnosti dobrovoljnih vatrogasnih društava u tijeku rata; a predstavljen je i mađarski rad “Dnevnici s fronta” u prijevodu Isabelle Gulić, koji je za objavu ustupio Arhiv u Zalaegersegu. Drugoga dana skupa u dvorani Učiteljskog fakulteta u Čakovcu o teškim i manje poznatim stradavanjima Roma iz Međimurja u II. svjetskom ratu govorio je Branimir Bunjac, dipl. povjesničar. Ivan Novak podsjetio je na poslijeratne štrigovske žrtve, a prof. Ivana Puzak predstavila je ratno Međimurje iz pera hrvatskih i mađarskih emigranata. Zbog bolesti autora nije izložen objavljeni rad doc. dr. Đure Blažeke, koji je analizirao mađaronski “međimurski jezik”. Za sudionike skupa omogućeno je razgledavanje po karti Poučne staze Čakovca, koja obuhvaća povijesne znamenitosti i podsjeća na važnija ratna zbivanja.