Split, (IKA) – Trećega i završnoga dana stručnoga skupa, 13. travnja, koji je na temu “Timski rad i suradnja u školi” u Tučepima organizirala Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Nacionalnim katehetskim uredom HBK, program je započeo predavanjem prof. dr. don Marinka Vidovića “Teologija zajedništva i međuljudskih odnosa. Biblijsko-teološki pristup zajedništvu i suradnji”.
Prof. Vidović ističe da je bitna konstituenta ljudske osobe njezina odnosnost, tj. da je već u poimanju osobe prisutno zajedništvo kao kategorija ljudskoga postojanja i kao temeljni modus ljudskoga ostvarenja. Smatra da teološki govor o zajedništvu i suradnji treba smjestiti i promatrati u sklopu Božje povijesno-spasenjske zauzetosti za čovjeka.
Povijesna objava Izraelu i vrhunac te objave u Isusu Kristu više nego očito u prvi plan stavljaju zajedničarsku dimenziju spasenja. U kontekstu Staroga zavjeta ističe da poseban vid zajedništva predstavlja kategorija “korporativne osobnosti”, odnosno vertikalne i horizontalne povezanosti svih u naporu oko postizanja spasenja. Međutim, takav vid umreženosti pojedinaca u zajednicu, gdje se važnost pojedinca gubi, preokreću proroci isticanjem osobne odgovornosti pojedinca pred Bogom.
Za Stari zavjet zajednica se pojavljuje kao filtar (ne)prihvatljivoga ponašanja, a doprinos napretku zajednice i njezinih ciljeva, sposobnost podlaganja općem dobru i opredijeljenost za suradnju kriteriji su vrednovanja pojedinca na društvenoj ljestvici vrijednosti.
U Novomu zavjetu zajedništvo se pojavljuje ponajprije kao navještajna kategorija. Između onih koji naviještaju poruku o Isusu Kristu i njegovu poruku i onih koji je primaju ipso facto stvara se zajedništvo. Navještajno zajedništvo spontani je plod uzajamne razmjene iskustva Krista i njegova djela.
I Novi zavjet višestruko ustraje na komunitarnoj dimenziji spasenja. Zajedništvo u Novomu zavjetu očituje se, između ostaloga, u nazivu Crkva. Govoreći o zajedništvu u Novomu zavjetu, prof. Vidović upućuje na Ivanove spise i Djela apostolska, a osobito ističe teologiju sv. Pavla u kojoj je naglašeno zajedništvo kao preduvjet spasenja, a razrađuje ga upravo kroz sliku Crkve kao tijela Kristova. Kršćansko zajedništvo temelji se na viziji novoga čovjeka, koji je u Kristu ostvaren.
Prof. Ana Thea Filipović u izlaganju “Pedagogija međuljudskih odnosa” govorila je o novoj hitnosti stjecanja socijalne kompetencije u današnjem društvu. Naime, na temelju dokumenta “Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje – Europski referentni okvir”, koji je izradila Europska komisija, navodi osam ključnih područja kompetencija koje su nužne za individualni i socijalni razvoj pojedinca te za stjecanje sposobnosti da dobije pristojan posao na tržištu rada.
Riječ je o područjima: komuniciranje na materinskom jeziku, komuniciranje na stranom jeziku, matematička pismenost i osnovna znanja iz znanosti i tehnologije, digitalna kompetencija, učevna kompetencija, međuljudska i građanska kompetencija, poduzetnička kompetencija i sposobnost kreativnog izražavanja.
Prof. Filipović ističe važnost timskoga rada za koji treba odgajati od malena, jer su timovi učinkovitiji od skupa pojedinaca, osobito od onih koji su u rivalstvu. Timski duh počiva na povjerenju i na sigurnosti da zajedno možemo učiniti više nego sami. Ona ističe da stjecanje socijalne kompetencije u školskom kontekstu reafirmira značenje didaktičko-pedagoškog koncepta suradničkog učenja te je takvo učenje jedna od središnjih tema oko kojih se posljednjih godina vode didaktički diskursi. Međutim, suradničko učenje samo po sebi ne rješava probleme u nastavi te je potrebno stvarati dobre odnose u zajednici, što je osobito važno za vjeronauk i katehezu. Treba stvoriti ozračje povjerenja, međusobnog prihvaćanja i iskrenog poštivanja svakog pojedinca. Potrebno je trajno poboljšavati nastavnu i odgojnu komunikaciju i interakciju.
Govoreći o krizi svjedočenja socijalnih vrijednosti u društvu, smatra da odgoj za susret, dijalog, za kritičko promatranje samog sebe i zajednice kojoj se pripada put je koji treba slijediti sve svjesnije i angažiranije. Jednako tako, da bi se pridobilo djecu i mlade za solidarnost i spremnost na dijalog važna je potpora zajednice koja svjedoči te vrednote.
Profesorica Filipović smatra, da ta podrška često izostaje, jer su životne okolnosti danas ili neutralne, aseptične ili usmjerene na vrijednosti individualizma i najžešćeg natjecanja. Odgojne institucije, prije svega obitelj i škola, moraju postati potpora u osobnom i socijalnom razvoju djece i mladih tako što svjedoče modele zajedništva koji poštuju osobe u njihovim različitim identitetima.
Uslijedila je tematska rasprava u kojoj je došla do izražaja činjenica da društvo, s jedne strane, uočava problematiku gubitka smisla za zajedništvo, a s druge strane ono samo nameće takve prihvatljive kategorije koje omogućuju to otuđenje pojedinca.
Na kraju je svim predavačima, voditeljima pedagoških radionica, vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama, domaćinu, svima koji su sudjelovali u organizaciji skupa te svim nazočnima uputila organizatorica profesorica Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje.
Time je završen trodnevni program stručnoga skupa, u kojemu je sudjelovalo oko stotinu vjeroučitelja, namijenjenoga vjeroučiteljima voditeljima županijskih stručnih vijeća, mentorima i savjetnicima, koji su zaposleni u osnovnim i srednjim školama RH, u sklopu njihova trajnog stručnog usavršavanja.