Tučepi, (IKA) – Drugoga dana stručnoga skupa, koji na temu “Timski rad i suradnja u školi” organizira Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Nacionalnim katehetskim uredom HBK u Tučepima program je 12. travnja započeo predavanjem dr. Jadranke Garmaz o “Metodama rada s Biblijom u vjeronauku i katehezi”. Dr. Garmaz dala je povijesni pregled, iznijela suvremene zadaće biblijske didaktike te načela iskustvene i cjelovite nastave u radu s Biblijom. Kao što je Biblija središnji sadržaj kateheze tako je i biblijska didaktika središte vjeronaučne didaktike. Biblijska egzegeza i biblijska didaktika dva su važna međusobno povezana područja rada s Biblijom, kazala je te istaknula kako je potrebno razlikovati više različitih načina ophođenja s Biblijom: na misi, u župnoj zajednici, u školskom vjeronauku, u znanstvenoj teologiji.
Vjeronaučna didaktika prvi put je stavila u pitanje opravdanost Biblije kao središta vjeronauka kada se 60-ih godina 20. st. dogodilo masovno ispisivanje vjeroučenika s vjeronauka, koje su mahom uzrokovali studentski i školski pokreti. Iz toga je pokušaja proizašao problemski vjeronauk koji je gurnuo Bibliju na rub, a u središte svog zanimanja postavio učenike i njihove interese, pitanja i probleme. Bibliji se pristupalo kao potencijalu za rješavanje problema što je urodilo novim instrumentaliziranjem i funkcionaliziranjem Biblije.
Sinoda njemačkih biskupa u Wuerzburgu 1974. okrenula je novu stranicu u shvaćanju vjeronauka i smjestila ga u kontekst korelacijske didaktike i iskustvenog učenja te mu dala kulturno-povijesno, antropološko i društveno-teološko utemeljenje. Curikuralni rad s Biblijom je prema tome trebao vjeroučenike upoznati s kulturnom predajom, pomoći im u izgradnji identiteta i osposobiti ih za kritički pogled prema današnjem promjenjivom svijetu. Od tada, podsjetila je dr. Garmaz, cjelokupni rad s Biblijom u vjeronauku ima za cilj uspostaviti interakciju između Biblije i čitatelja i omogućiti razmjenu između ondašnjeg i današnjeg iskustva o Bogu i svijetu. Riječ je o iskustvenoj usmjerenosti u dvostrukom smislu: da se učenici shvaćaju kao subjekti i da su uključeni u cjelokupni hermeneutski proces. U konkretnoj nastavnoj praksi taj je razvoj pridonio jačanju gestaltpedagoškog rada, intenziviranju kreativno-geštaltskih oblika i interakcija (akcije, lutke, igra po ulogama, ples, pantomima, razgovor, glazba, slikovno izražavanje kao i biblioterapija i bibliodrama), kazala je profesorica te dodala da u svim oblicima treba voditi računa o tome da je kontrola povijesno-kritičke egzegeze nužna, da bi i u didaktički modnim trendovima poruka biblijskih tekstova došla do izražaja. Pri tome se može ustvrditi da je usprkos svim naporima oko biblijske didaktike i metodike, u ophođenju s Biblijom najznačajnija njezina životna važnost i značenje njene poruke za čitatelja. Ozbiljna biblijska didaktika mora imati u vidu interese suvremenoga čovjeka kada je u pitanju posredovanje biblijskih sadržaja, treba omogućiti bliskost biblijske tradicije i njezinu važnost u konkretnom životu, njezinu integrirajuću snagu s obzirom na cjelovitost ljudske osobnosti i pripomoć u suživotu različitih vjera, kultura, svjetonazora te promicanje samostalnoga djelovanja učenika, istaknula je dr. Garmaz te svoje predavanje zaključila mislima: “Temeljna zadaća biblijske didaktike da se religiozna iskustva današnjih ljudi povežu i posreduju s predanom vjerom u procesu međusobno produktivnog i kritičkog učenja i posredovanja vrijedi i u postmoderna vremena. Ponajprije je važno do sada favoriziran model ‘refleksije’ koji polazi od iskustava učenika stečenih izvan nastave, preobličiti u model refleksije i iskustva. Drugim riječima: u vjeronauku nisu samo važna već postignuta iskustva već on nudi prostor za stjecanje novih (i religioznih) iskustava. Koja sadrže potencijal za daljnji razvoj jer svako iskustvo smjera promišljanju, izražaju, integraciji i djelovanju”.
Drugo izlaganje održao je mr. Anton Peranić na temu “Vjeronauk i integrirana nastava”. Raščlanivši pojmove integracije, korelacije, interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti mr. Peranić istaknuo je da se uz integriranu nastavu koriste i suvremene didaktičke strategije kojima se vjeroučitelji služe od samog početka samo što se nisu nazivali npr. projektna nastava, iskustveno učenje, učenje s otkrivanjem i dr. Govoreći o smislu integrirane nastave istaknuo je da su time nastavni predmeti povezani jednim problemom koji poučava s različitih motrišta, a nastava ima značajke tematskog učenja, pomaže učeniku promotriti problem s više vidova i povezati prirodne i društvene čimbenike. “Integrirana nastava podjednako animira nastavnika i učenika. Učitelj ima važnu ulogu – on je organizator, planer, voditelj. Zahtijeva se puno izvora znanja i materijala. Učenicima se ne daju gotove činjenice, nego ih se potiče na logičko mišljenje, zaključivanje i kreativnost. U integriranom učenju značajno mjesto ima istraživačka (radionička) nastava”, rekao je.
Vjeronauk u suodnosu s drugim školskim predmetima promiče cjelovit i sustavan odgoj čovjeka na načelima korelacijsko-integrativnoga učenja. Budući da je religioznost integralna činjenica čovjekove osobnosti i kulture, autentičan i cjelovit odgoj u školi zahtijeva da se religiozna dimenzija odgoja skladno ugradi u različita obrazovna područja i nastavne predmete kojima po svojoj naravi pripada, kazao je mr. Peranić te dodao: “Promicatelji konfesionalnoga vjeronauka u školi vjerski odgoj i obrazovanje shvaćaju kao cijelost i jedinstvenost koja se događa na razini obitelji, škole i vjerske zajednice. Te se uloge povezuju i diferenciraju i nikada se ne mogu reducirati samo na jedan odgojni čimbenik. Njih ne treba miješati, nego uskladiti”. Predavač je istaknuo da je vjeronauk već od samog početka imao korelaciju, integraciju i interdisciplinarni pristup. Zadržati specifičnost sadržaja u suglasju s osnovnim načelom vjernosti Bogu i čovjeku; važnost integriranog vjerskog odgoja u tropletu: obitelj, škola, župa (vjerska zajednica); uz shvaćanje važnosti i vrijednosti suvremenih metoda i oblika poučavanja, treba razvijati osjetljivost da ne bismo na silu radili integracije i korelacije gdje im nije mjesto i gdje bi štetile. “I dalje vrijede metodički pristupi i sustavi koji pridonose ostvarivanju ciljeva i sadržaja predmeta i koji razvijaju ljepotu doživljajnog i stvaralačkog te vode iskustvenom i djelatnom vjerskom životu”, zaključio je mr. Peranić.
Uz predavanja predstavljeni su i primjeri iz prakse kao što je slobodni rad, terenska i integrirana nastava te je održana tematska rasprava. Time je završen prijepodnevni program drugoga dana stručnoga skupa koji je namijenjen vjeroučiteljima voditeljima županijskih stručnih vijeća, mentorima i savjetnicima, zaposlenim u osnovnim i srednjim školama RH, u sklopu njihova trajnog stručnog usavršavanja.