Zagreb, (IKA) – Knjige Jeana Vaniera, utemeljitelja zajednice Arka i pokreta Vjera i svjetlo, “Sveta povijest osobe”, “Pronaći mir” i “Zajednica i rast”, objavljene u izdanju Kršćanske sadašnjosti, predstavljene su 22. ožujka u Zagrebu. Pozdravljajući nazočne, zamjenik direktora KS-a don Anton Šuljić istaknuo je kako se u Zagrebu možda i nije mogla dogoditi bolja duhovna obnova ili susret, kao ovaj skup dobrote i kršćanskog suosjećanja. Uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića okupljene je pozdravio zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. Napomenuo je kako se taj susret dobro uklapa nakon Taizea, na koji nas podsjeća i ikona prijateljstva, tj. duhovnost i briga za čovjeka.
Na nova izdanja osvrnula se Jadranka Brnčić. Podsjetila je da je u Parizu, prije više od četrdeset godina upoznavši mentalno hendikepirane osobe Jean Vanier bio ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. Šokiralo ga je koliko je u ustanovama za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno i koliko je u hendikepiranim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. U zajednicama “Arka” i “Vjera i svjetlo” koje je osnovao i sa svima koje susreće dijeli svoje iskustvo putovanja k vlastitom srcu. Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer, imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos, otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama. Sveta povijest naše osobe povijest je otkrivanja Božje prisutnosti koja nas, ne bez boli i nježnosti, kada joj se otvorimo, pripitomljavajući vlastitu slabost, siromaštvo i patnju te ulazeći u zajedništvo s drugim ljudima, uvodi u zajedništvo s Bogom. O tome govori Jeanova knjiga “Sveta povijest osobe”. Zajedništvo se razlikuje od velikodušnosti. U zajedništvu postoji uzajamnost u odnosu, primanje i davanje ljubavi; svatko daje i svatko prima. Zajedništvo nije ni stapanje ni nadzor, ni moć ni posjedovanje. Ono je odnos međusobna povjerenja, utemeljen ne samo na dijeljenju vrijednosti, nego i siromaštva i ograničenja. Zajedništvo sa siromasima preobražava život roditelja i prijatelja, svih onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima. O dugogodišnjem iskustvu takva zajedništva govori Jeanova knjiga “Zajednica i rast”. Naša briga je da pomognemo svima i ponajprije sebi u zalaganju na putu nade i poniznosti te da otkrijemo kako je put blaženstava i Evanđelja put ljudskog i kršćanskog oslobođenja, put mira. Meditaciju o takvu miru naći ćemo u Jeanovoj knjizi “Nalaženje mira”. Vanier svjedoči da slabost može biti izvorom života, da su ljubav i prihvaćanje mogući, da razlike među ljudima nisu nevolja, nego blagoslov. Pokazuje put kojim Crkva odveć rijetko kroči. Crkva rijetko prigrljuje svoju vlastitu posvemašnju nemoć koja je njezin istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji te gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom Ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja, istaknula je Brnčić.
Fra Mirko Kemiveš, OFMCap, prisjetio se kako mu je kao studentu teologije u Milanu 1979. došla u ruke Vanierova knjiga na talijanskom jeziku “Zajednica – mjesto opraštanja i slavlja”. Posebno ga je dojmila činjenica da tekst nije mogao napisati netko “izvana”, neki stručnjak za kršćansku duhovnost, nego netko tko je sve to proživio “na svojoj koži” i tko jako dobro poznaje sve glavne probleme koji nastaju kada skupina ljudi želi živjeti u jednoj kršćanskoj zajednici, i svejedno je li riječ o zajednici “Arka” ili bilo kojoj redovničkoj zajednici, a velike koristi imat će od nje i bračni drugovi i svi koji žive u obitelji. U dopunjenom i proširenom izdanju “Zajednica i rast” Vanier se usudio progovoriti o brojnim problemima koji se javljaju u životu kršćanske zajednice, a o kojima dotadašnji crkveni dokumenti jedva da su nešto progovarali, a u redovničkim zajednicama su to bile teme o kojima se uglavnom “sakrivalo pod tepih”. Životno iskustvo koje Vanier u svojim knjigama podijelio vrlo je dragocjen doprinos teologiji zajedništva u pokoncilskom vremenu, zaključio je Kemiveš.
Na kraju se nazočnima obratio i Jean Vanier. Opisao je kako mu se život promijenio kada je počeo živjeti s osobama s hendikepom, s vrlo krhkim osobama koje su mu postupno otkrile njegovu vlastitu ranjivost. To mu je pomoglo da otkrije Božju ranjivost. Kad nekog jako volimo postajemo vrlo ranjivi, njegove geste, pitanja prihvaća li me ili ne, a kad jesmo ljubav što Isus jest, postajemo jako ranjivi. I što više napredujemo otkrivamo siromaštvo Božje, ranjivost Božju, Bog nas ništa ne primorava, on nudi, predlaže, a mi možemo reći da ili ne. Nije lako biti Bog, ali nije lako biti prijatelj ni prijatelj Božji, istaknuo je Vanier. Osvrćući se na knjige koje su prevedene na hrvatski, Vanier je rekao kako one govore o iskustvu, a ne o teoriji. “O iskustvima kad sam ja bio ranjen i kad sam ranjavao”, rekao je Vanier. Treba se usuditi reći istinu, usuditi se priznati naše krhkosti, a tek tad možemo početi slušati jedni druge, i možemo početi slušati riječ Božju i otkriti jednog ranjivog Boga, koji me poštuje na čudesan način. On je toliko ponizan pred nama, toliko ranjiv pred nama, jer ne želi razbiti vrata, on predlaže.