Zagreb, (IKA) – Knjige Jeana Vaniera, utemeljitelja zajednice Arka i pokreta Vjera i svjetlo, “Sveta povijest osobe”, “Pronaći mir” i “Zajednica i rast”, objavljene u izdanju Kršćanske sadašnjosti, predstavljene su 22. ožujka u Zagrebu. Pozdravljajući nazočne, zamjenik direktora Kršćanske sadašnjosti don Anton Šuljić istaknuo je kako se u Zagrebu možda i nije mogla dogoditi bolja duhovna obnova ili susret, kao ovaj skup dobrote i kršćanskog suosjećanja. Uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića okupljene je pozdravio zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. Napomenuo je kako se taj susret dobro uklapa nakon Taizea, na koji nas podsjeća i ikona prijateljstva, tj. duhovnost i briga za čovjeka.
Na nova izdanja osvrnula se Jadranka Brnčić. Podsjetila je da je u Parizu, prije više od četrdeset godina upoznavši mentalno hendikepirane osobe Jean Vanier bio ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A kad se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je u hendikepiranim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. U zajednicama “Arka” i “Vjera i svjetlo” koje je osnovao i sa svima koje susreće dijeli svoje iskustvo putovanja k vlastitom srcu. Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer, imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos, otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama. Sveta povijest naše osobe povijest je otkrivanja Božje prisutnosti koja nas, ne bez boli i nježnosti, kada joj se otvorimo, pripitomljavajući vlastitu slabost, siromaštvo i patnju te ulazeći u zajedništvo s drugim ljudima, uvodi u zajedništvo s Bogom. O tome govori Jeanova knjiga “Sveta povijest osobe”. Zajedništvo se razlikuje od velikodušnosti. U zajedništvu postoji uzajamnost u odnosu, primanje i davanje ljubavi; svatko daje i svatko prima. Svatko osluškuje drugoga i postaje pred njim ranjiv. Zajedništvo nije ni stapanje ni nadzor, ni moć ni posjedovanje. Ono je odnos međusobna povjerenja, utemeljen ne samo na dijeljenju vrijednosti, nego i siromaštva i ograničenja. Zajedništvo sa siromasima preobražava život roditelja i prijatelja, svih onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima. O dugogodišnjem iskustvu takva zajedništva govori Jeanova knjiga “Zajednica i rast”. Naša briga je da pomognemo svima i ponajprije sebi u zalaganju na putu nade i poniznosti te da otkrijemo kako je put blaženstava i Evanđelja put ljudskog i kršćanskog oslobođenja, put mira. Meditaciju o takvu miru naći ćemo u Jeanovoj knjizi “Nalaženje mira”. Jean Vanier svjedoči da slabost može biti izvorom života, da su ljubav i prihvaćanje mogući, da razlike među ljudima nisu nevolja, nego blagoslov. Da je moguće novo čovječanstvo, da je moguće pronaći zavičaj u vlastitom srcu i u poniznosti Božjeg srca. Pokazuje put kojim Crkva odveć rijetko kroči. Crkva rijetko prigrljuje svoju vlastitu posvemašnju nemoć koja je njezin istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji te gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom Ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja, istaknula je Jadranka Brnčić.
Fra Mirko Kemiveš, OFMCap, prisjetio se kako mu je kao studentu teologije u Milanu 1979. došla u ruke Vanierova knjiga na talijanskom jeziku “Zajednica – mjesto opraštanja i slavlja”. Posebno ga je dojmila činjenica da tekst nije mogao napisati netko “izvana”, neki stručnjak za kršćansku duhovnost, nego netko tko je sve to proživio “na svojoj koži” i tko jako dobro poznaje sve glavne probleme koji nastaju kada skupina ljudi želi živjeti u jednoj kršćanskoj zajednici, i svejedno je radi li se o zajednici “Arka” ili bilo kojoj redovničkoj zajednici, muškoj ili ženskoj, a velike koristi imat će od nje i bračni drugovi i svi koji žive u obitelji.
U dopunjenom i proširenom izdanju “Zajednica i rast” Jean Vanier usudio se progovoriti o brojnim problemima koji se javljaju u životu kršćanske zajednice, a o kojima dotadašnji crkveni dokumenti jedva da su nešto progovarali, a u redovničkim zajednicama su to bile teme o kojima se uglavnom nije smjelo govoriti izvan zajednice te se poput neželjenog smeća sakrivalo pod tepih, jer tko će htjeti doći u zajednicu gdje ima takvih ovozemaljskih i prizemnih problema. A autor se usudio izravno napomenuti da je zajednica “strašno mjesto u kojem se objavljuju sve naše ograničenosti i svi naši egoizmi. Kada započnem živjeti kroz čitavo vrijeme s ostalim osobama, piše on, otkrivam svu moju bijedu i moje slabosti, moju nesposobnost da shvatim neke iz zajednice, otkrivam svoje blokade, moju osjećajnost ili seksualnost koja je sva poremećena, svoje želje koje izgledaju neutažive, svoje frustracije i ljubomore, svoje mržnje i želje da uništim druge. Dok sam bio sam vjerovao sam da mogu ljubiti sve i svakoga: sada kada živim zajedno s ostalima, postajem svjestan kako sam nesposoban ljubiti… Život u zajednici je teško i naporno otkrivanje vlastitih ograničenja, slabosti i tame u mojemu biću”. Autor progovara i o “prijateljima” i “neprijateljima” unutar zajednice, o onima koji su mi antipatični “o osobama s kojima teško komuniciram, osobama koje me blokiraju i za koje sam uvjeren da ograničavaju moju slobodu”. “Njihova prisutnost – u to sam stalno uvjeren – je stalna prijetnja za mene, njihova prisutnost u meni izaziva agresivnost tako da želim pobjeći od njih i povući se u sebe. Osim toga ima ljudi u zajednici koji u meni pobuđuju zavist i ljubomoru: oni imaju sve ono što meni nedostaje i što bih ja htio biti; njihova prisutnost me podsjeća na ono što ja nisam a tako bih to želio biti; njihova inteligencija i duhovitost neprestano me podsjećaju na moje nedostatke i moju bijedu”. Osim postavljanja dijagnoze i analize međuljudskih odnosa i konflikata koji mogu nastati, autor upućuje na sredstva i daje prijedloge na koji je način moguće razriješiti ovakve situacije, a ona su često vrlo originalna, ali nadasve kršćanska jer su utemeljena na Evanđelju. Tako, naprimjer, on nudi rješenje i za problem “neprijatelja” unutar zajednice. Kao prvo ja, koji nekoga u zajednici smatram svojim “neprijateljem” moram u sebi nešto promijeniti. Na kraju svog izlaganja, fra Mirko Kemiveš istaknuo je da je životno iskustvo koje Vanier u svojim knjigama podijelio sa svima nama vrlo dragocjen doprinos teologiji zajedništva u pokoncilskom vremenu. Zahvaljujući njemu, kao i brojnim drugim ljudima koji su na temelju svojih životnih iskustava u kršćanskim zajednicama pisali o problematici života u kršćanskim zajednicama, Crkva je u novije vrijeme izdala neke vrlo dragocjene dokumente koji se bave upravo tom problematikom i za koje se više ne može reći da je to samo plod iskustva nekih određenih ljudi, nego je to na neki način postao i “službeni” stav Katoličke Crkve.
Na kraju se nazočnima obratio i Jean Vanier. Na početku je napomenuo, kako mu se život promijenio kada je počeo živjeti s osobama s hendikepom. Počeo je živjeti s vrlo krhkim osobama koje su mu postupno otkrile njegovu vlastitu ranjivost i krhkost, jer kad “živimo sa siromašnima, to je put kojim otkrivamo naše vlastito siromaštvo”. To mu je pomoglo da otkrije Božju ranjivost, a to je možda najteže da je Bog ranjiv u odnosu na nas. Kad nekog jako volimo postajemo vrlo ranjivi, njegove geste, pitanja da li me prihvaća ili ne, a kad jesmo ljubav što Isus jest, postajemo jako ranjivi. I što više napredujemo otkrivamo siromaštvo Božje, ranjivost Božju, Bog nas ništa ne primorava, on nudi, predlaže, a mi možemo reći da ili ne. Nije lako biti Bog, ali nije lako biti prijatelj ni prijatelj Božji, istaknuo je Vanier. Podsjetio je na odlomak iz Otkrivenja: Stojim i kucam na vrata ako me netko čuje i otvori vrata ući ću da jedem s njim, ja s njim i on sa mnom. Ono što je važno On kuca, mi hoćemo čuti ili ne. No, previše smo zauzeti svakodnevnim životom, previše je buke, i ako čujemo hoćemo li htjeti otvoriti vrata. A Bog je ponizan, ne prisiljava, ne gura vrata. Podsjetio se jednog siromaha Antonija koji je došao u Zajednicu prije petnaestak godina. Nije mogao ni govoriti ni hodati, ali je jako žeđao za odnosom. Kad bi se približavali i zazvali ga imenom, njegovo lice je postalo svjetlo. Vaniera je posebno iznenadio stupanj povjerenja koje je imao u osobe oko sebe. “Kad mislim na Isusa koji klekne pred nas da nam opere noge, sjetim se Antonija, na njegovu poniznost mislim da kad je Isus prao noge svojim učenicima, rekao nam je: imam povjerenja u tebe. Možda i mi kažemo Isusu “imam povjerenja u Tebe”, ali možda ćemo se iznenaditi kad Isus kaže “imam povjerenje u tebe” istaknuo je Vanier. A Isus ima povjerenje u nas da nam daje Duha Svetoga kako bi promijenio naše kameno srce.

Osvrćući se na knjige koje su prevede na hrvatski, Vanier je rekao kako one govore o iskustvu, a ne o teoriji. “O iskustvima kad sam ja bio ranjen i kad sam ranjavao”, rekao je Vanier. Treba se usuditi reći istinu, usuditi se priznati naše krhkosti, a tek tad možemo početi slušati jedni druge, i možemo početi slušati riječ Božju i otkriti jednog ranjivog Boga, koji me poštuje na čudesan način. On je toliko ponizan pred nama, toliko ranjiv pred nama, jer ne želi razbiti vrata, on predlaže. Vanier je napomenuo kako je iz odnosa s Antonijom puno naučio o svom odnosu s Isusom, ranjivim Isusom, blagim i poniznim koji nas sluša.