Stara Gradiška/Jasenovac, (IKA) – O desetoj obljetnici utemeljenja i uspostave Požeške biskupije svećenici i đakoni te mjesne Crkve na čelu s biskupom Antunom Škvorčevićem, na svom četvrtom hodočašću u biskupijska Marijina svetišta i pohodu mjestima teških ljudskih stradanja, okupili su se 12. ožujka u zatvorskom zdanju, nekadašnjem logoru u Staroj Gradiški, gdje su brojni nedužni ljudi bili zatvoreni, ponižavani i mučeni za vrijeme vladavine totalitarnih sustava u našoj domovini. Domaćini su im bili svećenici Zapadno slavonskog arhiđakonata na čelu s arhiđakonom Marko Pišonićem i dekanima Novljanskoga i Pakračkoga dekanata Ivanom Nikolićem i Brankom Gelemanovićem. Biskupa i svećenike u Staroj Gradiški dočekao je načelnik općine Velimir Paušić i domaći župnik Mijo Lasović te su zajednički pošli u zatvorski prostor.
Na početku molitvenog spomena svećenici su zapjevali pjesmu “Ljiljane bijeli nebeskog kraja”, koju je skladao o. Anzelmo Canjuga, starogradiški logoraš. Potom je okupljene svećenike pozdravio biskup Škvorčević. Istaknuo je kako je zatvor Stara Gradiška nakon II. svjetskog rata bio svećenički zatvor, u koji su komunističke vlasti, prema nekim statistikama, smjestile više od tri stotine svećenika iz svih hrvatskih krajeva. Ovdje su ti svećenici – osuđeni na dugogodišnje robovanje – u neljudskim okolnostima svjedočili vjernost Bogu i ljubav prema svome narodu. Svojim pohodom ovom zdanju, nastavio je biskup, želimo im se svima približiti bratskim srcem, punim ljubavi, poštovanja i zahvalnosti za njihovu nepokolebljivost u vjernosti Bogu i u trpljenju, uzdići svoju molitvu za mir duše njihove, posebno onih koji su ovdje umrli i pokopani na zatvorskom groblju. Istaknuo je kako danas ne možemo posjetiti starogradišku župnu crkvu, jer ona, porušena 1948. godine odlukom komunističkih vlasti, još uvijek čeka svoju izgradnju. Ustvrdio je kako župljanima te župe i utamničenim svećenicima koji su je bili prisiljavani rušiti, neće biti vraćeno dostojanstvo oduzeto u vrijeme bezbožnih vlasti sve dok se ne izgradi nova crkva. Podsjetio je kako su u Staroj Gradiški pobunjeni Srbi u nedavnome Domovinskom ratu organizirali logor, gdje su bile utamničene mnoge žrtve s prostora Požeške biskupije, posebno zapadne Slavonije. Pozvao je svećenike na molitvu da se više nikada ne dogode progoni nedužnih ljudi, da više nikada ne bude rata te da pomognu da se našim zajedničkim nastojanjem ponovno izgradi župna crkva Sv. Mihaela u Staroj Gradiški.
Potom se biskup poimence spomenuo Ferde Ivana Maretića – župnika u Staroj Gradiški, osuđenog na smrt nakon 8. svibnja 1945. godine i ubijenog u logoru Samobor. Spomenuo se i svih onih svećenika koji su u starogradiškom zatvoru predali svoju dušu Bogu: Karlo Gruičić, zagrebački kanonik i dubički arhiđakon, osuđen na pet godina robije, umro 3. ožujka 1948. godine i tu pokopan; Mihovil Kolarić, kateheta u Koprivnici, osuđen na petnaest godina robije, tu je umro 7. siječnja 1948., i pokopan na zatvorskom groblju; Stjepan Kovačić, župnik u Molvama, bio osuđen na dvadeset godina robije, umro tu 17. rujna 1948.; Ivan Perhač, župnik u Kratečkom, osuđen na dvadeset godina robije, umro tu i pokopan 17. svibnja 1947. na zatvorskom groblju; Miško Bajić iz Slunja, umro 17. veljače 1948., pokopan na zatvorskom groblju. U zatvoru su umrli i redovnici: o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj, čije je tijelo nedavnih godina preneseno na Mirogoj. Tu su bili zatočeni i o. Pero Turkalj, trećoredac te o. Franjo Bortas, isusovac, umro 7. lipnja 1947. godine i tu pokopan.
Svima njima, istaknuo je biskup, treba pribrojiti brojne civilne utamničenike tijekom i nakon II. svjetskog rata, kao i one koji su u nedavnom Domovinskom ratu bili tu zatvoreni i mučeni. Pozvao je svećenike da saberu svoju dušu pred ubijenima, u zatvoru mučenima i ponižavanima, posebno subraćom svećenicima, te da ih povjere Božjoj ljubavi, kao i da se podsjete da živimo od duhovne baštine u koju je utkan njihov rad i njihova žrtva te da vjerno čuvaju spomen na njih.
Uslijedilo je predavanje zagrebačkog kanonika dr. Stjepana Kožula o svećenicima zatočenim i stradalim u starogradiškom zatvoru i Zapadno slavonskom arhiđakonatu. Istaknuo je kako su prema nekim istraživanjima do šezdesetih godina protekloga stoljeća jedni svećenici i redovnici dolazili u logor Stara Gradiška i nakon izdržane kazne odlazili, a novi pristizali te da su sami svećenici robijaši procjenjivali da je kroz logor prošlo između dvjesto i tristo svećenika logoraša. Zatim je naveo umrle svećenike i redovnike u logoru Stara Gradiška, uvjete u kojima su živjeli i razloge zbog kojih su bili ubijeni kao i svećenike žrtve vezane uz Zapadno slavonski arhiđakonat. Nakon izlaganja biskup i svećenici razgledali su zatvorske ćelije, a potom su se uputili prema Jasenovcu.
U Memorijalnom muzeju Spomen područja Jasenovac biskupa i svećenike dočekala je ravnateljica Nataša Jovičić, koja je u pozdravu istaknula kako je to veliki događaj za nju osobno kao i za ustanovu kojoj je na čelu. Povela je posjetitelje u razgledavanje stalnog postava Muzeja i kratko ih upoznala s dosadašnjim radom i projektima koji se planiraju u budućnosti.
Potom su se svećenici i đakoni uputili u središte Jasenovca. U mjesnoj dvorani pozdravio ih je zapadno slavonski arhiđakon Marko Pišonić i najavio predavanje dr. Josipa Jurčevića s instituta “Ivo Pilar” u Zagrebu o jasenovačkom logoru. Dr. Jurčević upoznao je svećenike s nastankom jasenovačkog mita i s do sada znanstveno neutvrđenim točnim brojem žrtava spomenutog logora. Podsjetio ih je na radni logor u Jasenovcu do 1945. godine u kojem su mnogi logoraši izgubili živote izmučeni nasilnim radom ili su bili pogubljeni. Upozorio je na postojanje logora i u razdoblju od 1945. do 1948. godine, o kojem hrvatska javnost još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnoga stanja. Nakon predavanja uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM i sv. Nikole biskupa predvodio biskup Škvorčević u koncelebraciji s nazočnim svećenicima.
U uvodu u misno slavlje biskup je kazao kako se na svome četvrtom hodočašću u marijanska svetišta diljem Požeške biskupije, o desetoj obljetnici njezina utemeljenja, “nalazimo u Jasenovcu pred likom Jasenovačke Gospe i pred znakovitim križem, izrađenim od izgorjelih krovnih dijelova župne crkve u Domovinskom ratu”. Istaknuo je kako žele izraziti svoju vjernost i odanost Isusovoj Majci, sjediniti se sa svima onima koji su tijekom mnogih godina takvim raspoloženjem dolazili u jasenovačko svetište. Spomenuo je svećenicima kako su kroz posjet starogradiškom zatvoru i Spomen području u Jasenovcu obnovili istinu o teškim i mračnim činjenicama, o svemu onom neljudskom i protubožjem što se na tim prostorima dogodilo u tijeku i nakon II. svjetskog rata, sve do najnovijih stradanja u Domovinskom ratu i kako o Jasenovcu još uvijek nemamo potpunu istinu, oslobođenu manipuliranja određenom ideologijom ili propagandom, i kako žrtve stoga još uvijek nemaju svoje puno dostojanstvo. “Duboko potreseni misterijem zla, koje je ovdje progovorilo svom svojom razornošću, u duhu evanđeoskih poticaja, koje je – prigodom Velikog jubileja – dao sluga Božji papa Ivan Pavao II., utemeljitelj naše Biskupije, te pisma Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, osuđujemo svaki zločin, počinjen od bilo koga, pod bilo kojom zastavom i u ime bilo kojeg cilja te iskreno žalimo svaku žrtvu”, istaknuo je biskup Škvorčević.
Pozvao je svećenike da u skrušenosti, kajanju i praštanju uzdignu svoje oči na križ Isusa Krista, nevino ubijenoga te da se približe s poštovanjem i ljubavlju svakoj žrtvi i njezinoj patnji te poniznim srcem – zajedno s Raspetim – mole Božju pravdu, milosrđe i mir za sve nevino osuđene i ubijene ljude u vrijeme totalitarnih sustava, koje su progonili i ubijali samo zato što pripadaju određenoj vjeri, naciji, stranci ili nekom drugom opredjeljenju. “Svojim hodočašćem, pokorom i molitvom pridružimo se onima koji trajno nastoje davati duhovnu zadovoljštinu za sve učinjene zločine i naneseno zlo nedužnim ljudima i iskažimo svoju solidarnost sa svakom žrtvom, bez ikakve razlike. Spomenimo se Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, Roma, muslimana i pripadnika drugih naroda i vjera ubijenih u Jasenovačkom logoru. Svjesni da je svaka žrtva vrijedna spomena, da svaka ima svoje dostojanstvo, svaka vrijedna našeg žaljenja i poštovanja, sve ih povjerimo Božjoj ljubavi”, istaknuo je biskup.

Potom se biskup poimence prisjetio svećenika ubijenih u Jasenovcu, u župama Zapadno slavonskog arhiđakonata ili podrijetlom iz tih župa. U Jasenovcu su stradali slovenski svećenici: župnik Franjo Rihar i kapelan Jakob Sem, ubijeni prije 20. rujna 1942. Potom župnici Franjo Grobler, Anzelm Polak, Ivan Rančigaj te kapelani Franjo Kač i Ivan Kodrič, ubijeni prije šezdeset i pet godina, točnije 17. listopada 1942. Tada je bl. Alojzije Stepinac napisao: “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Uz spomenute, u Jasenovcu je bio zatočen i slovenski svećenik Anton Rantaša, koji je zbog bolesti i liječenja izbjegao ubojstvo te je nadbiskupu Stepincu mogao posvjedočiti što se događa u ovdašnjem logoru. K tome, ovamo je 1944. doveden i Mihajlo Lozinski, grkokatolički bogoslov Križevačke eparhije, najvjerojatnije ubijen iste godine. Nadalje, stradalnik podrijetlom iz Zapadno slavonskog arhiđakonata je svećenik Dragutin Kuže, rođen u Donjem Daruvaru, ubijen kao samoborski kapelan na povlačenju 1945., i Venko Alojzije, iz Plesma – župa Krapje, bio župnik u Dubici, odakle je odveden u Sisak i ondje strijeljan 9. kolovoza 1946. Petra Sivjanovića, župnika u Grubišnom Polju, osudile su komunističke vlasti i objesile u Daruvaru 1946. godine.
U pokajničkom činu biskup je među ostalim molio Božje milosrđe za sve koji su smislili i provodili neljudske totalitarne sustave nasilja, ubojstava i nepravde nad nedužnim ljudima tijekom dvadesetog stoljeća, i a one koji su u tim teškim vremenima izdali kršćansko ime, ranili Crkvu u njezinoj vjerodostojnosti. U pokajnički vapaj uključio je sve one koji su nakon II. svjetskog rata zbog svojih ideoloških razloga ubijali nedužne ljude od starogradiškoga i jasenovačkog logora, do bleiburškog, vukovarskog i drugih križnih putova. Molio je Božje milosrđe i za one koji nisu dopustili da se objektivno istraži potpuna istina o svim žrtvama, nego su s njima pravili neke svoje račune i obračune te je molio oprost za one koji su omalovažavali ili umanjivali broj ili težinu počinjenih zločina zbog toga što su mnogi njima manipulirali. Sa zahvalnošću je spomenuo brojne mučenike i svjedoke, koji su na čelu s bl. Alojzijem Stepincem u onim tužnim vremenima stajali uspravno, te dokraja vjerni svojoj poštenoj savjesti i Bogu podnijeli progone, zatvaranja, mučenje i ubijanje i tako postali naš ponos i naša slava.
U homiliji biskup je na temelju liturgijskih čitanja progovorio o gubavom ratniku Naamanu Sircu, za kojeg se zauzela zarobljena židovska djevojka i predložila mu da otiđe proroku u Izrael, koji ga je kadar ozdraviti od bolesti. Istaknuo je da taj biblijski ulomak, naviješten u Jasenovcu, ima svoju posebnu snagu, te je spomenuo kako u ovom svetištu Djevica Marija poziva sve gubave ratnike, koji su se ogriješili o čovjeka, da poslušaju što im Prorok Isus nalaže, te se milosnim Božjim lijekom praštanja i pomirenja izliječe od grijeha, nutarnje gube. Istaknuo je da u dno čovjekova bića, ranjenog iskonskim grijehom, i sklonim teškim osobnim grijesima, svojim liječničkim zahvatom, snagom Duha Svetoga, može ući samo Bog. Istaknuo je kako su svećenici kao Božji povjerenici poslani poput Isusa zastupati taj lijek za sve što se bolesno i zlo dogodilo na ovim našim prostorima, pa i onda kada to ljudi odbijaju, kao i Isusovi sunarodnjaci u njegovu zavičajnom gradu Nazaretu. Stavio je svećenicima na srce da ne dopuste postati i sami gubavi ratnici za Božju stvar te da u korizmi o desetoj obljetnici Požeške biskupije hrabro idu putem obraćenja. Povjerio je sve hrvatske povijesne rane, pa i onu jasenovačku, zagovoru Isusove Majke, kao i svećeničko služenje na ozdravljenju tih rana.