Zagreb, (IKA) – Crkva se ne smije nametati kao jedina moralna snaga društva, već, svjesna da živi u demokratskom i pluralističkom društvu, mora prihvatiti “pravila igre” koja vrijede u javnom životu. Tek tada će moći djelotvorno promicati kršćanske vrijednosti, istaknuo je u izlaganju “Kršćanstvo u susretu s političkim teorijama” drugog dana Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu 24. siječnja dr. Nenad Malović. Prijepodnevnim dijelom rada predsjedao je prodekan zagrebačkoga KBF-a dr. Josip Oslić, dok je moderator bio profesor na Teologiji u Rijeci dr. Ivan Šporčić.
Na početku izlaganja dr. Malović nastojao je približiti značenje pojma politička teorija, istaknuvši kako je teško definirati njezin sadržaj, pri čemu je govorio i o političkoj filozofiji. U tome je kontekstu govorio o temeljnim principima društvene homogenosti, među kojima osobito istaknutu ulogu ima vlast kao artikulacija političke moći koja se verificira na izborima. Za sukobljenost koja postoji u društvu dr. Malović je rekao kako je nužna datost koju valja priznati i na koju treba računati. Država bi morala poštivati i zastupati temeljne vrijednosti prema kojima se većina osjeća obvezatnom. Te temeljne vrijednosti nisu nešto što svaki pojedinac naosob stvara, već se one nasljeđuju, čovjek se s njima rađa i one bivaju prihvaćene kao temelj zajedništva. Ljudi putem moralnih dijaloga koji se održavaju javno mogu odlučiti o načinima na koji će se te vrijednosti u datom vremenu što jasnije i primjerenije provoditi u djelo. U kontekstu demokratskog i pluralističkog društva, koja nameću točno određena “pravila igre”, Crkva se ne smije nametati kao jedina moralna snaga društva, nego mora prihvatiti ta “pravila igre” koja vrijede u javnom životu, jer će samo tako moći djelotvorno promicati vrijednosti koje zastupa, rekao je dr. Malović. Država bi, nastavio je predavač, trebala promicati vrijednosti pravne države. Život u zajednici pretpostavlja minimum vrijednosti, poput primjerice slobode. Tu su priliku kršćanske Crkve, kao one koje su čuvarice i promicateljice istinskih ljudskih vrijednosti, dužne iskoristiti. Dr. Malović je stoga predložio da se potiče vjernike da se uključuju u politički život i rad civilnih udruženja te tako unose kršćanske vrijednosti u društvo. “Prestanimo samo pričati, već potaknimo mlade ljude da se uključe u politiku”, rekao je. Sloboda javnog djelovanja potiče orijentiranost države prema općem dobru. Neprihvatljivo je instrumentaliziranje Crkve od strane države, a još više od strane pojedine političke stranke, zaključio je dr. Malović.
Nakon stanke, izlaganje na temu “Političke stranke s kršćanskim predznakom: mogućnosti i potrebe” održao je dr. Josip Grbac, profesor moralne teologije na Teologiji u Rijeci. Osvrnuo se na stvaranje i djelovanje “kršćanskih demokratskih stranaka”. U kratkom osvrtu na prošlost istaknuo je kako je 1848. godina bila prekretnica, jer je tada demokracija bila sinonim borbe za bolji i pravedniji svijet. Međutim, stranke s kršćanskim predznakom koje su se u to doba a i kasnije javljale platile su danak nepovjerljivosti crkvene hijerarhije prema demokraciji. Do zaokreta je došlo 1944., kada je papa Pio XII. izrazio pozitivan stav prema demokraciji. Dr. Grbac u nastavku je iznio mišljenje kako novi socijalni nauk Crkve mora biti obvezatni program za stranke koje se smatraju kršćanskima. Osvrnuo se i na primjer nekih južnoameričkih država u kojima se kršćane pozvalo da se uključe u politička gibanja te su oni postali nosiva revolucionarna snaga opcije za siromašne. Istaknuo je kako su to modeli na kojima se štošta može naučiti u političkom angažmanu kršćana. Imajući u vidu mogućnost stvaranja i djelovanja stranaka s kršćanskim predznakom u današnjoj hrvatskoj politici, valja imati na umu nekoliko čimbenika. Stranke s kršćanskim predznakom, jer se pozivaju na Kristovu riječ, za svoju vjerodostojnost moraju postaviti stroža mjerila nego su to učinile ostale stranke. Osim toga, one moraju jasno definirati vrijednosti kršćanske provenijencije koje definiraju identitet građana, prije svega vrednotu dostojanstva čovjeka sukladno kršćanskoj antropologiji. Otuda proizlazi sav njihov program. Te bi stranke trebale kršćansku sliku čovjeka promicati na tri područja: bioetici, socijalnoj politici i politici obrazovanja. Citirao je također doktrinalnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu u kojoj se ističe kako se Crkva mora posebno posvetiti obrani temeljnih ljudskih prava osobe te obrani slobode Crkve. Primijetio je također kako demokracija ima “rak ranu”, a to je činjenica da olako “sklapa brak” s etičkim relativizmom. Zato se stranke s kršćanskim predznakom moraju pomiriti s određenim relativizmom prisutnim u suvremenom demokratskom društvu i tu tražiti načine kako najbolje djelovati pa i biti spremni na kompromise, za što je potreban kvalitetan moralni odgoj kršćanskih političara. Upravo te stranke morale bi dati svjedočanstvo o mogućnosti suradnje i na planu politike, što bi se najjasnije ostvarilo objedinjavanjem svih takvih stranaka u jednu cjelinu, što kod nas, bar do sada, nije učinjeno. Stječe se dojam da se na hrvatskim prostorima zakasnilo oko ostvarivanja tih ciljeva, rekao je dr. Grbac. Na kraju se osvrnuo na stanje u Hrvatskoj po pitanju djelovanja stranaka s kršćanskim predznakom i općenito kršćana u političkom životu. Primijetio je tako kako se u nas nijedna stranka s tim predznakom nije uspjela istaknuti svojim programom ili karizmatskim vođom. Postoje, nadalje, tek sporadične inicijative kao što su primjerice skupovi laika i neki kongresi, laičke skupine koje se okupljaju oko nekih revija. Naveo je i primjer Centra za socijalni nauk Crkve, koji je mogao u tome smjeru postati pokretačka snaga, no njegova ideja o stvaranju podružnica diljem Hrvatske tek je dijelom ostvarena. Političke škole, koje su imale dugu tradiciju u Italiji, kod nas su još uvijek čista utopija, primijetio je predavač. U zaključku dr. Grbac je istaknuo kako bez poznavanja i proklamiranja socijalnog nauka laici koji kao kršćani misle djelovati na političkom polju ne mogu nadati većem uspjehu.