Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu prvog dana Teološko-pastoralnog tjedna koji se od 23. do 25. siječnja održava u Zagrebu predavanja su održali dr. Tomislav Zdenko Tenšek, koji je govorio na temu “Ekklesía i pólis. Politika u ranokršćanskoj misli”, te dr. Ivica Raguž čije je izlaganje imalo za temu “Novozavjetna vjera ne poznaje revolucionara, nego mučenika. Benedikt XVI. o politici, Crkvi i teologiji”. Moderatori su bili dr. Tonči Matulić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dr. Marinko Vidović, profesor i dekan na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Dr. Tenšek najprije je iznio sliku helenističkog svijeta u početku kršćanskog razdoblja koje je označeno nizom negativnih religioznih okolnosti. Posebno je bio izražen božanski kult koji se iskazivao vladarima, čemu se rano kršćanstvo odlučno odupiralo. Nadalje, postojalo je sve veće zanimanje za astrologiju koja je došla iz Babilonije, zatim magiju, a bilo je prisutno i praznovjerje te vjerovanje u snove i drugo. Kao pozitivne elemente dr. Tenšek je istaknuo osjećaj praznine zbog promašaja starih religija, u koju je uspjela prodrijeti nova religija, kao i snažnu težnju za monoteizmom, prisutnu u helenističkom svijetu. Sve je to predstavljalo pogodno tlo za prihvaćanje kršćanstva koje doživljava nagli unutarnji rast, učvršćuje hijerarhijsko ustrojstvo. Kršćani životom svjedoče i nasljeduju Krista i spremni su za njega podnijeti i mučeništvo. Uza sve to su i lojalni građani. Usprkos svemu tome neki iz misaonih krugova ljudi poput Porfirija i Celza te Sosijana Hijerokla, upućuju kritike na račun kršćana. Slijede iznenadni Dioklecijanovi progoni koji je želio osnažiti Rimsko carstvo i vratiti prijašnji sjaj starim rimskim religijama te je u kršćanstvu vidio opasnost za poredak i budućnost Carstva. Do preokreta je došlo bolešću cara Galerija koji je godine 311. objavio posebni edikt prema kojem kršćanstvo nije više bilo religio illicita. Dr. Tenšek istaknuo je kako je Galerija na tu odluku nagnala bolest što se ogleda u činjenici da u svome ediktu ističe kako kršćani imaju moliti za svoga cara. Položaj kršćana još više je poboljšan u doba vladavine cara Konstantina, koji je nakon pobjede izvojevane nad daleko nadmoćnijom vojskom svoga protivnika Maksencija godine 312., koju je pripisao viđenju križa, proglasio kršćanstvo državnom religijom. To pogoduje njegovu razvitku, jer su kršćani sada slobodni ispovijedati svoju vjeru, popravljati i graditi nove zgrade za bogoštovlje, razvijati raznolike oblike katehetske pouke, propovijedanje i sakramentalni život. Uz to, crkveni pisci razvijaju pastoralnu i teološku književnost, a i misijski se rad mogao blagotvorno razvijati. No, to je sa sobom nosilo i brojne izazove i opasnosti, budući da su sada mnogi ulazili u Crkvu, jer je to donosilo mnoge političke i ine prednosti, što je nužno imalo za posljedicu kvalitativni pad ćudoredne razine. K tomu valja pribrojiti i privlačnost političkog utjecaja i vlasti kojima se bilo teško oduprijeti. Kršćansko je vodstvo zapala velika odgovornost očuvanja unutarnje evanđeoske slobode pred izazovom interesa ‘kršćanskoga Carstva’. Nakon predavanja dr. Tenšeka uslijedila je 20-minutna rasprava.
Nakon stanke, viši asistent na katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. Ivica Raguž govorio je o stavu Benedikta XVI., kojeg je nazvao “jednim od najvećih teologa u posljednjih nekoliko stoljeća” i čije je djelo “Uvod u kršćanstvo” nazvao ponajbolje napisanim uvodom u kršćanstvo povijesti, prema politici, Crkvi i teologiji. Stavove novoga Pape predavač je iščitavao iz njegovih kritika marksističke ideologije i post-modernističkoga društva. Marksističkoj misli Ratzinger predbacuje što materiju smatra prvom i osnovnom stvarnošću a razum produktom materije, iz čega slijedi da je istina proizvoljna stvarnost. K tomu, za marksizam je tipičan politički mesijanizam: savršeno je društvo ostvarivo u povijesti i postiže se revolucijom. Naime, prema marksistima, za uspostavu savršenog društva potrebno je nešto više od razuma i razumskog načina a to je revolucija. Ratzinger takav marksistički stav smatra antiracionalnim i pogubnim za čovjeka, jer u konačnici uči da je sve dopušteno. Marksizam gazi moralnost, marksistička je politika puko snatrenje o budućnosti i budućem savršenom uređenju, čime se zapravo proždire sadašnjost. Marksizam ne prihvaća nesavršena čovjeka i društvo. Politika postaje religija koja revolucionarnim putem teži ostvarivati savršeno društvo, a zapravo ruši same njegove temelje. Pritom se predavač osvrnuo na hrvatske prilike, gdje je dugo godina vladala marksistička ideologija. Utjecaj toga osjeća se i danas a očituje se u dubokom nepovjerenju građana prema razumu i moralnosti i očekivanju građana od političke vrhuške da riješi sve njihove probleme.
U nastavku izlaganja dr. Raguž je iznio kritiku Benedikta XVI. na račun političke teologije, napose teologije oslobođenja i nove političke teologije. Ratzinger se protivi svakom politiziranju teologije. On napose ustaje protiv hijalističke političke teologije, ističući kako ona uništava vjeru i razum. Prema njemu, iluzorno je iščekivati tisućgodišnju vladavinu pravde i mira na zemlji. Povijest kolikogod da slaba bila ipak može posredovati spasenje. On se protivi političkoj teologiji koja nastoji političkim sredstvima ostvariti pravdu na zemlji. Na kraju izlaganja dr. Raguž je govorio o kritici Benedikta XVI. na račun post-modernističkog društva u kojem je snažno prisutna ideologija napretka i znanstveno-tehnološkog razvoja. Mit znanosti i napretka, ističe Ratzinger, treba demitizirati, jer zbog poluga moći koje ovaj sa sobom nosi pretvara društvo i svijet u razbojničku bandu u kojoj samo najjači opstaju. Društvo, rekao je nadalje predavač, koje se temelji na načelu većine – po principu što god većina odluči to se i ozakonjuje – također nije po volji Ratzingeru jer, kako ističe, i sama je država upućena na stvarnost iznad sebe a to je religija te stoga mora biti etička i crpsti moralnost iz religije.