Zagreb, (IKA) – Nakon svečanosti otvorenja Teološko-pastoralnog tjedna 23. siječnja na zagrebačkoj Šalati uslijedila su predavanja dr. Ante Vučkovića s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu “Homo politicus. Filozofsko utemeljenje politike” i dr. Bože Lujića s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu “Božje kraljevstvo – relativizacija politike?”. Govoreći o slobodi kao ključnom obilježju čovjeka, dr. Vučković je u izlaganju ukazao da je sloboda i ključni termin kojim se služio Hegel kad je govorio o napredovanju ljudske povijesti, o tome za čim teži čovjek. Hegel povezuje svoje shvaćanje političke filozofije i slobode kroz povijest, da je povijest nužno napredovanje onoga što je otkrilo kršćanstvo. Kršćanstvo je otkrilo svijest slobode čovjeka kao čovjeka, ono je to otkrilo i unijelo u svijet, ali je potrebno vrijeme da se to razvije. Razvijanje te ideje za Hegela je nužno razvijanje povijesti. Dr. Vučković pri tome je upozorio da u riječi “nužno” leži i naša poteškoća s Hegelom jer bismo na neki način sve što se dogodilo u povijesti morali shvatiti kao nužno događanje da bi se razvila ideja slobode.
U izlaganju je dr. Vučković istaknuo da posljedice Drugog svjetskog rata, Domovinskog rata, užasa komunizma i danas žive, možemo ga nazvati etičkim nihilizmom koji ima mnogo maski, koje žive u tehničkoj civilizaciji.

Dr. Vučković govorio je i o tome kad se pojavljuje pitanje opravdana vladanja, rekavši da se pojavljuje pod vidom koje je vladanje najbolje. Istaknuo je da je već samo pitanje iznimno važno jer stvara distancu od konkretne vladavine. Prva distanca koja se dogodila jest u tragedijama, u grčkim, antičkim tragedijama u kojima institucije i pojedinci dolaze u sukob, ali se i jedni i drugi pozivaju na etičke norme, na općevažeće norme koje su u sukobu i to stvara važno pitanje tko ima pravo. Druga distanca iz koje izvire ovo pitanje je pisanje povijesti. Dočim čovjek počne pisati povijest, susretne se s drugom, tuđom, različitom poviješću, pojavljuje se pitanje koji način je ispravan. U izlaganju se osvrnuo na Platona koji prvi put uopće postavlja pitanje koje kruži oko pravednog uređenja države. Platon idealnu državu misli na paralelizmu duše, on kako shvaća dušu tako tu sliku prenosi na državu. Dr. Vučković je spomenuo i glasovitu Platonovu misao da bi državom trebali vladati najbolji, oni koji su uspjeli ovladati svojom dušom. Nadalje, u izlaganju je govorio o Aristotelu koji uviđa razliku između obitelji i države. Ključno za Aristotela je obilježje čovjeka – za njega je čovjek društveno biće. Bez obilježja društvenosti čovjek ne bi bio potpuno čovjek, stoga misli da je naravna težnja čovjeka za životom u polisu.

Osvrnuvši se na to što se događa s kršćanstvom, dr. Vučković je u izlaganju ukazao da na mjesto počela dolazi Bog koji je transcendentalan, koji je apsolutno slobodan, koji je svemoćan, on je stvoritelj koji stvara ex nihilo. To mijenja sliku čovjeka, sad čovjek više nije samo smrtnik, sad je on slika Božja, sad ga se vidi iz svjetla razumijevanja Boga. Povijest je sad povijest spasenja prvenstveno, ali se ljudska povijest sad shvaća kao povijest čovječanstva, a ne povijest jednog naroda. Nalazimo ideju da je kršćanstvo sad unijelo mogućnost distanciranja od politike. Kršćanstvo otkriva da je susret s Bogom susret u nutrini. Dok je za Aristotela ključno događanje dobrog života moglo biti jedino u polisu, mi u kršćanstvu otkrivamo da se najvažniji susret događa u nutrini. Drugo, to stvara distancu, krajnji cilj nije naš društveni život, krajnji cilj je izvan toga. To stvara mogućnost da se odmaknemo od političkog događanja. Iduća važna stvar je da postoji ideja savršene moći, ako je Bog savršeno moćan, onda svaka druga moć nije takva i ne može biti apsolutna, na neki način se relativizira svaka druga moć. I slijedeća stvar koja je nepoznata grčkom i rimskom svijetu, a poznata je jedino židovstvu i kršćanstvu da postoji religiozna institucija koja se smije i može suprotstaviti političkoj moći.
Dr. Vučković osvrnuo se potom na prijelaz u novi vijek gdje imamo kompletnu promjenu, politika više nije uređenje dobrog života, politika je sad zaštita od zla. Pri tome je predstavio misli otaca novovjeke političke filozofije Macchiavellija i Hobbesa. Govoreći o Hegelu koji sažimlje cjelokupnu zapadnu misao u jednu velebnu strukturu, dr. Vučković je istaknuo da Hegel otprilike misli da ne može država biti dobra ukoliko ne postoji moralnost pojedinaca. Ključno mjerilo povijesnog napretka to je pravna država utemeljena na svijesti o slobodi čovjeka kao čovjeka za Hegela je vezana neraskidivo uz kršćanstvo. Predavač se također osvrnuo na početak prošlog stoljeća kada pozitivizam dolazi u krizu s političkom teorijom u smislu da pozitivizam sve vrijednosne rečenice, sve mišljenje vrednota smatra važnim ali to ne spada u područje istine, u područje provjerljivosti, u područje eksperimenata, u područje empirije.
Dr. Vučković govorio je i o suvremenom prijeporu liberalno-komunitarističkom. Ako se pogleda jezik mogu se vidjeti dva različita jezika, s jedne strane imamo individuum, interes, ugovor, autonomiju i s druge strane identitet, karakter, zajednicu, pripadnost, krepost, odgoj. Prijepor se sastoji u shvaćanju tko je čovjek.

Dr. Božo Lujić je u svome predavanju nastojao staviti u međuodnos stvarnost politike i stvarnost Božjeg kraljevstva. U prvom dijelu izlaganja osvrnuo se na čvrste pojmove politike – vlast, sila, revolucija, država, vladar. U drugom dijelu obradio je pojam i obilježja Božjeg kraljevstva. Istaknuo je da Božje kraljevstvo nije lako definirati ni opisati, ni Isus ga nije definirao nego ga je opisivao usporedbama i metaforama. Dr. Lujić ukazao je da se Božje kraljevstvo nerazdvojno veže uz osobu Isusa Krista. Istaknuo je pri tome da Božje kraljevstvo nije ideološka stvarnost, nije niti neki novi zakon, nije u konačnici ni ona politička stvarnost shvaćena u užem smislu riječi, ono nije ni usko prostorna stvarnost. Ističući da je Bog ušao u ovaj svijet kao osoba, kao čovjek, dr. Lujić je rekao da se ne može Božje kraljevstvo lišiti osobne crte, ono je ostvareno u osobi, ali osobi koja je u potpunosti otvorena prema Bogu i u potpunosti otvorena prema čovjeku. Kazao je da Božje kraljevstvo ima i društvenu i političku dimenziju, i sama sintagma Božje kraljevstvo je politička.

Dr. Lujić je u izlaganju također prikazao novu logiku Božjega kraljevstva. Govoreći o tome po čemu je kršćanstvo danas aktualno, dr. Lujić je istaknuo da je Isus novi čovjek koji započinje novi svijet. Novo se očituje u odnosu na ljude, Isus kaže da je čovjek iznad svega, zakon je radi čovjeka, ne čovjek radi zakona, prevedeno na današnji govor politika je radi ljudi, a ne obratno. Ono novo što Isus donosi je i da on objavljuje Boga ne više kao vladara, nego Boga kao oca. Novi je i odnos prema vlasti kao i prema materijalnoj stvarnosti. Isus upozorava učenike da smisao postojanja nije u onome što se posjeduje. Dr. Lujić je u predavanju također ukazao da je teško uskladiti Božje kraljevstvo i politiku u užem smislu riječi te da Božje kraljevstvo ostaje kritika svake vlasti.

Nakon održana ova dva predavanja misno slavlje u sjemenišnoj kapelici predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zajedno s nadbiskupima i biskupima i brojnim dijecezanskim i redovničkim svećenicima.