Zagreb, (IKA) – 29. europski susret mladih u organizaciji Zajednice iz Taizea započeo je 28. prosinca. Toga su dana volonteri prihvaćali sudionike u petnaestak zagrebačkih osnovnih i srednjih škola te na Velesajmu, a potom ih upućivali u župe koje su im bile domaćini. Gostoprimstvo mladima pružile su obitelji u 165 župa na području Zagreba i okolice, Karlovca, Siska, Ivanić Grada, Križevaca, Marije Bistrice, Krapine i Zaboka. Po dolasku u Zagreb svaki od 40.000 sudionika primio je na svojem jeziku “Pismo iz Kolkate” priora Zajednice iz Taizea brata Aloisa.
Od inozemnih skupina u Zagreb je pristiglo najviše Poljaka (8000), Talijana (2000), Francuza (1700), sudionika s njemačkoga govornog područja bilo je oko 1500, Rumunja 1300, Ukrajinaca 1000, te 800 Litvanaca. S mađarskoga govornog područja bilo je 610 sudionika, a s ruskog 540. Iz Portugala, Slovenije i Srbije pristiglo je po 500 sudionika, iz Španjolske 400, iz Latvije 280, iz Slovačke 250, iz Bjelorusije 200, te 160 sudionika iz Albanije 160. Najmanje sudionika pristiglo je iz Estonije (10), Bugarske (12), skandinavskih zemalja (50), Nizozemske i Belgije (60), Velike Britanije (88). Stotinjak sudionika došlo je s drugih kontinenata.

Svi su se sudionici u predvečerje prvoga dana okupili na molitvu koja se istodobno održavala u četiri paviljona koji su bili uređeni u “duhu Taizea”, ali i s posebnostima. Tako se u paviljonu 5 u kojem su, između ostaloga molili i sudionici iz Hrvatske bio je uređen reprodukcijama četiriju oltarnih slika (Navještenje, Poklonstvo pastira i kupanje Krista djeteta, Rođenje i poklonstvo kraljeva, Bijeg u Egipat) iz crkve Sv. Nediljice iz XI. st. koje se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zadru, te replika Višeslavove krstionice iz IX. st. Taj paviljon krasio je i zabat oltarne pregrade s imenom kneza Branimira iz Šopota kraj Benkovca iz IX. st. U paviljonu 7 nalazili su se lukovi ciborija krstionice iz Istre iz IX. st., koji se čuva u Arheološkom muzeju Istre u Puli, potom reprodukcije četiriju oltarnih slika iz XI. st. koje se nalaze u riznici zagrebačke katedrale (Navještenje, Betlehem, Isus učeniku pere noge, Žena pred praznim grobom), te reprodukcija Višeslavove krstionice iz IX. st. Lukovi ciborija krstionice iz Istre te reprodukcija oltarnog prikaza Krista Pantokrator XIV. st. nalazile su se u paviljonu br. 8. Oltarni prikaz, temeljen na izvornim mozaicima Eufrazijeve bazilike u Poreču iz VI. st. pak u paviljonu 9.

U tijeku prve zajedničke molitve svoje razmatranje je izrekao brat Alois, prior zajednice iz Taizea. Na početku razmatranja napomenuo je kako je Europski susret ispunjenje dugog očekivanja. Jer, već su 70-tih godina mladi iz Hrvatske pitali kad će se susret održati u njihovoj zemlji. Danas, napokon možemo reći: “Hvala Zagrebe na gostoprimstvu!”, rekao je brat Alois na hrvatskom jeziku.
Nastavio je razmatranje pitanjima koje muče mnoge mlade: kakva će biti moja budućnost; kakva će biti budućnost naših društava, naših zemalja? Materijalna nesigurnost raste, čak i u našoj imućnoj Europi. Nezaposlenost koja mnoge tjera u iseljeništvo, nasilje, vapijuće nepravde, poremećaji u okolišu – sve to potresa povjerenje. Ogromne nejednakosti hrane strah od budućnosti, istaknuo je brat Alois. No, ipak brojni su znakovi nade. Ovih nam je dana dano vidjeti jedan od njih: toliko je mladih spremno učiniti vidljivijim jedinstvo ljudske obitelji, oni ne žele ostati pasivni, već se zaputiti s nadom da je budućnost mira moguća, rekao je brat Alois. Ovih ćemo se dana pitati gdje pronaći snage s hrabrošću i s povjerenjem suočiti se s našom osobnom budućnošću, s budućnošću naših društava, s budućnošću Crkve? Za to je važno prisjetiti se da je Bog prisutan u povijesti, u povijesti svijeta, kao i u našoj osobnoj povijesti, podsjetio je brat Alois, te se prisjetio nedavnog posjeta Kolkati. Taj je grad pun životnosti i domišljatosti, ali isto krije toliko ljudske patnje. Prirodno, u nama se javlja pitanje: Zašto se ti, Kriste Isuse, koji si uskrsnuo od mrtvih, zašto se ne pokazuješ učinkovitijim naspram patnji, naspram podijeljenostima i nerazumijevanju među ljudima?, upitao je brat Alois, te dodao da odgovor na to pitanje ne može biti teorija, već od nas traži djelovanje. U Pismu iz Kolkate nalazi se poziv: “Odabrati da ljubimo, odabrati nadu!” Taj odabir zahtijeva sudjelovanje cijelog bića. Svoje prvo razmatranje u Zagrebu prior zajednice završio je riječima: “Mi, sa svoje strane, možemo snažno djelovati. Da, odabrati da ljubimo, odabrati nadu: evo puta na kojem sve nas Bog poziva da ustrajemo. Tu ćemo naći smisao svog života, i radost. I shvatit ćemo da nas je Bog već odabrao, On koji nas je prvi ljubio”.