Draga braćo i sestre!
Svako naše slavlje, bilo ono liturgijsko ili pak naše osobno, uvijek je plod različitih događaja prijeđenog puta bez kojeg bi to slavlje bilo prazno ili, u najmanju ruku, nepotpuno. Najvjerojatnije, u trenutku kad izričemo čestitke jedni drugima uopće ne mislimo na cjelokupni sadržaj događaja, nego smo u potpunosti prožeti i poneseni življenim trenutkom radosti koja svjedoči o važnosti slavljenoga otajstva.
Kako se naša crkvena slavlja ne bi iscrpila samo na prolaznom sjećanju i osjećaju, moramo se podsjetiti prijeđenog puta i događaja koji je tome prethodio. Zato nam liturgija Crkve često u svojim tekstovima progovara o Pashi i pashalnom otajstvu jer je ono teološki bogatije od riječi Uskrs, kojom se izriče sam plod Pashalnog otajstva.
Židovska Pasha je spomenčin najvećeg događaja Starog Zavjeta, tj. pohoda Gospodnjeg i prijelaza iz ropstva u Obećanu zemlju. Dogodio se prijelaz spasenjskog značaja koji je zauvijek promijenio opstojnost jednoga naroda. Bog je svojim čudesnim zahvatom, plemena i robove učinio slobodnim i samostojnim narodom. Dogodio se novi čin stvaranja. Rob je bio shvaćan poput predmeta koji vrijedi isto toliko kao i ostala roba na tržištu. Cijena mu je ovisila o kvalitetu i izdržljivosti, a njime se moglo upravljati do mjere da ga se može prodati ili čak baciti u smrt. Po svom prolazu, po svojoj Pashi, Bog je robovima i odbačenima darovao slobodu i dostojanstvo čovjeka kojeg nitko ne smije dirnuti, a da neće za to Bogu račun polagati. Biti jednak nuli, bez vrijednosti, i postati osoba dostojna Božjeg pogleda i ljubavi, ravno je novom stvaranju, novom postojanju. Zato je za svakog pobožnog Židova Božji pashalni zahvat najveći događaj u povijesti njihova izabranog naroda.
Isus Krist kao Sin Božji koji se utjelovio u jednu određenu kulturu, konkretno u židovsku, po završetku svog mesijanskog poslanja židovsku Pashu čini svojom osobnom Pashom. Ona postaje njegov prijelaz Ocu nebeskom, ali je taj prijelaz za njega bio mučan i dramatičan. Put je to koji je obilježen odbacivanjem, boli, patnjom, trpljenjem, smrću. Hod toga puta ide preko izdaje i utaje učenika, preko zlobe i nepravedne osude vjerske i političke vlasti, preko izmanipuliranog naroda, preko križnog puta sve do Golgote – mjesta razapinjanja i smrti. To je scenarij kojeg čovjek priredi svojem Spasitelju.
Na taj scenarij Otac nebeski odgovara po svome Sinu Isusu Kristu koji se izdiže iznad svakog oblika manipulacije i korupcije, oholosti i mržnje, nepravde i osvete, i za sva svoja dobra djela prima od ljudi križ osude i grijeha kojeg pretvara u stablo života, budući da s križa moli za svoje neprijatelje i oprašta im. Ni u jednom trenutku Gospodin naš Isus Krist nije nas prestao ljubiti. Ona ista ljubav koja ga je nagnala da se utjelovi i postane čovjekom te rodi u Betlehemskoj štali na slami, odvela ga je na križ gdje je očitovala snagu svoje pobjede. Tako po ljubavi mjesto smrti postaje mjestom života koji nikada ne prestaje. To je otajstvo kojeg slavimo na blagdan Uskrsa. Da nije bilo tog prijeđenog puta, da nije bilo Isusove osobne Pashe, da nije bilo ljubavi koja je Raspetog i Uskrslog na zemlju dovela i zemljom vodila, ne bi imalo što uskrsnuti, ne bismo mi imali što danas slaviti.
Iz promišljanoga kao da proizvire pitanje koje se rađa u dubini našega življenja o potrebi naše vlastite Pashe koja dodiruje strune naših odnosa i našeg postojanja. Za slavlje Uskrsa potrebna je i naša Pasha, naš put, naš hod. Potreban je naš prijelaz, kojeg mora proći svatko od nas osobno, ali kao kršćanin, tj. kao vjernik i učenik Isusa Krista koji svoj put života i svoj put križa neprestano suobličuje Kristovom putu. Ta se sličnost mora nazrijeti u ljubavi, sličnost u predanju i darivanju. A prava ljubav ne može zanijekati svoja obilježja, kao ni svoje rane jer istinska se ljubav plaća krvlju i životom. I baš zato, svaka će prava ljubav uskrsnuti na život vječni jer vjerodostojna je riječ apostola Ivana: „mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću” (1 Iv 3,14).
Draga braćo i sestre, od srca vam čestitam Uskrs i želim vam obilje Božjeg blagoslova, kako bi živjeli i proživjeli pedesetnicu vazmenog vremena ubirući plodove Isusova života i spasenja koje nam je po njemu došlo! Neka nam u tom ubiranju pomogne i naš Drugi nacionalni susret katoličkih obitelji na Trsatu koji će se slaviti u nedjelju, 19. travnja, na temu “Obitelj – nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske”, za kojeg vas molim da ne zaboravite na njega, te ga podržite svojom prisutnošću i molitvom. Suobličimo se uskrslom Gospodinu ne samo kao pojedinci, nego i kao obitelji kako bi i u budućnosti imao tko slaviti Uskrs u našoj domovini. To vam od srca želi i čestita,
biskup Ivica.