Zagreb, (IKA) – Komemorativni skup “Srećko Badurina – biskup, redovnik i teolog” održan je 21. i 22. studenoga na zagrebačkom Ksaveru, u organizaciji Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. Skup je otvorio provincijal franjevaca trećoredaca fra Ivan Paponja, ističući kako je nakana provincijske zajednice “na poseban, intenzivniji način razmišljati o ocu Srećku i moliti za njega, te oživjeti sjećanja na njegov lik, život i služenje, na njegova razmišljanja i poruke. Željeli smo se ponovno nadahnuti na njegovim riječima i primjeru njegova života i djelovanja”.

Fra Josip Marcelić govorio je o redovničkoj, trećoredskoj dimenziji života fra Srećka Badurine, pobliže prikazujući njegov život od prvih dana u početnom odgoju, o onim redovnicima koji su obilježili i formirali redovničku osobnost fra Srećka, ili, kako je sam volio reći, o onima “kojima je naseljen”.
Franjevac Bonaventura Duda u izlaganju “Franjevački lik Srećka Badurine” nadahnut knjigom “U Krista zagledan” posebno je istaknuo: “U tom samom naslovu već vidim cijeloga Srećka – i kao čovjeka i kao franjevca i kao svećenika i kao biskupa: on je bio i jest doista čovjek u Krista zagledan. I to njegovo svojstvo, to što je kroz cijeli svoj život, s početka više spontano, a poslije sve više studijski – ostao u Krista zagledan, to ga osobito označuje baš kao franjevca, i u općem značenju kao franjevca samostanskog trećoreca”.
S. Ivanka Gibač, vrhovna glavarica Franjevki od Bezgrešne za vrijeme biskupske službe Srećka Badurine u Šibeniku, iznijela je svjedočanstvo o šibenskom biskupu govoreći iz perspektive “onih koji si imali sreću biti u blizini i doživjeti nešto od bogatstva, ljepote, dara Božjega, u osobi biskupa Srećka”. Prisjećajući se njegova prvog posjeta matičnoj kući sestara u Šibeniku, istaknula je kako su doživjele njegovu ljudsku i kršćansku srdačnost i njegovu franjevačku malenost, jednostavnost i dobrohotnost. Prisjetila se po čemu je fra Srećko ostao u njoj i njezinoj zajednici prisutan: njegove molitve, brigu za sve vjernike šibenske Crkve, napose u tijeku rata, zalaganje za društvenu zauzetost Crkve i radikalno življenje kršćanstva. Često je isticao kako je glavna zadaća redovništva unostiti svetost u Crkvu, u društvo i u naše vrijeme za spas svijeta. Ukazivao je na potrebu stvaranja kulture, poštenog rada usmjerenog prema boljitku svakog čovjeka, nasuprot razorne snage koja uništava kulturu i plodove ljudskog rada, kršćanski život, istaknula je s. Ivanka, završavajući izlaganje kratkim svjedočanstvima šibenske djece o biskupu Srećku Badurini.

Na kraju prvoga dana komemorativnog skupa misu zadušnicu u crkvi Sv. Franje Ksaverskog predvodio je kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s generalnim ministrom franjevaca trećoredaca fra Ilijom Živkovićem, provincijalima franjevaca trećoredaca fra Ivanom Paponjom, Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željkom Železnjakom, franjevaca konventualaca fra Đurom Hontićem i s četrdesetak svećenika, među kojima je bilo dvadeset franjevaca trećoredaca.
Kardinal je u propovijedi potaknuo vjernike na obraćanje u zagovor pokojnom biskupu te je istaknuo da nam je Bog u presudnim trenucima povijesti našeg naroda podignuo dva velika pastira – kardinala Franju Kuharića i biskupa Badurinu – čije su nam služenje i stavovi pomogli i usmjeravali nas u tom teškom vremenu.
Prvoga dana na komemorativnom skupu sudjelovalo je više od stotinu vjernika, među kojima su osobito brojne bile redovnice.

Drugoga dana komemorativnog skupa izlaganja su održali gvardijan samostana sv. Franje u Krku fra Vlado Rožić, profesor pastoralne teologije, religiozne pedagogije i katehetike na Teologiji u Rijeci dr. Milan Šimunović, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, nekadašnji tajnik HBK dr. Vjekoslav Milovan i profesor crkvene povijesti na Teologiji u Rijeci dr. Franjo Velčić. Skupu je toga dana bio nazočan i šibenski biskup Ante Ivas.

Fra Vlado Rožić govorio je o fra Srećku kao prvom gvardijanu samostana sv. Franje na Pehlinu, i o njegovu pastoralnom i evangelizacijskom radu u toj sredini. U sjećanju vjernika Pehlina fra Srećko ostao je kao susretljiv i jednostavan čovjek, koji je uvijek imao vremena za razgovor sa svima, što ga je posebno obilježavalo kao franjevca trećoreca. Sjećajući se teškog vremena formiranja nove redovničke kuće franjevaca trećoredaca, fra Vlado je posvjedočio brigu fra Srećka da se omogući bogoslužni prostor unutar samostana i za vjernike. “Sa svima koji su dolazili u njihovu kapelicu i onima koji su druge vjere ili narodnosti ili bez vjere – sa svima je uspostavljao makar najosnovniji kontakt pozdrava – pa sve do mogućih posjeta i razgovora. Posebno je bio osjetljiv za potrebnike i nevoljnike. Od drugih za sebe nije ništa tražio, ali je mnogima davao ono što je imao: u ime Isusa Krista, dio vremena za razgovor, za savjet, za ohrabrenje, od Boga mu darovanu sposobnost da vidi u širinu i dubinu – otvarajući oči, šireći im horizonte pogleda duha, pomažući im rješavati probleme, istaknuo je fra Vlado, iznoseći svjedočanstvo jedne vjernice s Pehlina. Nakon što je fra Srećko posvećen za šibenskog biskupa nije zaboravio Pehlin, već je uvijek bio dragi gost samostanske i župske zajednice. Samostan na Pehlinu odlukom Uprave Provincije franjevaca trećoredaca proglašen je mjestom provincijske komemoracije biskupa i redovnika Srećka Badurine, a u atriju samostana postavljena je kopija reljefa s groba biskupa Srećka u šibenskoj katedrali.

Dr. Šimunović u izlaganju “Značenje prisutnosti dr. Srećka Badurine kao profesora na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci” osvrnuo se na vrijeme u kojem je fra Srećko bio profesor moralne teologije. Spomenuo je širinu pogleda fra Srećka i njegova znanstvenog rada, te njegovo zazuzimanje za katehetsku obnovu u Hrvatskoj. Fra Srećka nazvao je “znanstvenikom od formata”, budući da je svoje školovanje proveo u Zagrebu, Rimu i Louvainu, te je znao uočavati probleme i mudro na njih reagirati. Nikada se nije nametao svojim mišljenjima, već je govorio samo onda kada bi netko od njega tražio savjet ili mišljenje, istaknuo je dr. Šimunović. Premda fra Srećko nije ostavio veliku pisanu ostavštinu, ipak je bio “jedan od najboljih europskih moralista” širinom svoje kulture i vidika te svojim poniznim i strpljivim pastoralnim djelovanjem.

Biskup Bogović u izlaganju “Dimenzije angažmana biskupa Srećka Badurine u Crkvi i svijetu” osvrnuo se na osobno poznavanje biskupa Srećka. Biskup Srećko pokazivao je osobito zanimanje za povijest i osjetljivost za ekumenizam. U susretima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, na kojima je sudjelovao i mons. Bogović, biskup Srećko uvijek je pokazivao otvorenost i smirenost, stalno žudeći za uspostavom mira među kršćanima u njegovoj biskupiji i cijeloj Hrvatskoj. Prema mišljenju biskupa Bogovića, u biskupu Badurini prirodno su bili objedinjeni i ljudskost i kršćanska vjera i ispravno rodoljublje.

Tajnik HBK u vrijeme službe biskupa Badurine dr. Vjekoslav Milovan održao je izlaganje “Djelovanje Srećka Badurine u zboru hrvatskih biskupa”. Započeo sjećanjem na sudjelovanje biskupa Srećka na Sinodi biskupa Europe u Rimu 1991., u vrijeme rata u Hrvatskoj. Istaknuo je zalaganje biskupa Badurine za osnivanje i organiziranje Hrvatske biskupske konferencije te je spomenuo kako je biskup Badurina unio u zbor hrvatskih biskupa pokoncilsku angažiranost i svježinu, zajedno s krčkim biskupom, danas kardinalom Josipom Bozanićem, i to u vrijeme velikih političkih promjena na europskoj sceni. Biskup Badurina u Rimu je bio viđen kao zreo i koncilski svjestan biskup, uvijek odgovoran za Crkvu. Kao voditelj Komisije Justitia et pax u tijeku rata nastojao je otvoreno i bratski razgovarati s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve. Svjestan “potisnutosti Crkve u sakristiju” u doba socijalizma, biskup Badurina zalagao se za povratak Crkve u sve slojeve društva. Kao potpredsjednik HBK radio je s biskupom Bozanićem na izradi Ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, te se unutar HBK zalagao za osnivanje novih biskupija, napose biskupije na području Like. U njegovo vrijeme cijela je Hrvatska biskupska konferencija rasla prema potpunijoj zrelosti, istaknuo je dr. Milovan.

Dr. Franjo Velčić u izlaganju “Biskupska služba fra Srećka Badurine u kontekstu društvenih, političkih i crkvenih okolnosti 1988. – 1996.” dotaknuo se važnih datuma koji su obilježili život i djelovanje biskupa Srećka Badurine u Šibenskoj biskupiji. Posebno je istaknuo ratno vrijeme i zalaganje biskupa Badurine za mirno rješavanje kriza nastalih na području Šibenske biskupije, te veliku brigu koju je pokazivao za stradanja ljudi i crkvenih objekata. Biskup Badurina je i više nego što je mogao obilazio oštećene crkve svoje biskupije, a vjernicima napaćenih župa očinskom je brigom upravljao poslanice.

Na kraju predavanja, skupu se obratio biskup Ivas. Spomenuo je kako i danas biskupa Badurinu vidi u njegovoj katedrali, u brončanom liku na njegovu grobu, zagledanog u svetohranište, u Krista. “Reljef dobro pokazuje što je Srećko bio i što je svima nama – sjedi na biskupskoj stolici, nogom u iskoraku, u ruci drži biskupski štap od masline u obliku slova Tau što su mu ga darovali njegovi Lunjani, i gleda u svetohranište, i kao da nas izaziva da pođemo njegovim putem”, rekao je biskup Ivas. “Čovjek zagledan u Krista” – taj izraz najbolje pokazuje što je Srećko bio, rekao je biskup Ivas i dodao da je njemu, kao čovjeku s mora zagledanost isto što i zaljubljenost. Biskup Badurina sve je činio iz te svoje zagledanosti, zaljubljenosti u Krista. Biskup Ivas osvrnuo se i na veliko zanimanje biskupa Badurine za povijest Šibenske biskupije te dodao da je uvijek kraj Biblije imao i knjigu povijesti Šibenske biskupije, te je podrobno upoznavao svaku župu te tako mogao razgovarati sa župnicima i vjernicima. Govoreći o ratnom vremenu u Šibeniku, biskup Ivas je rekao da biskup Badurina nikada nije išao u sklonište. Uvijek je strpljivo osluškivao bombardiranja grada i – često puta i u životnoj opasnosti – obilazio ranjene, bio kraj svakog ranjenika u bolnici, posjećivao obitelji čiji su domovi bili pogođeni. Nikada se nije bojao smrti, imao je veliko pouzdanje u Boga. Biskup Ivas spomenuo je kako se biskup Badurina znao ljutiti kad bi čuo da svećenici govore o podijeljenosti, o mržnji, dok je on sam uvijek govorio o pomirenju i miru.

Na skup je bio pozvan i nekadašnji apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giulio Einaudi. Budući da nije mogao doći, skupu je uputio pozdrav i poslao svoje svjedočanstvo o biskupu Srećku Badurini. Nadbiskup Einaudi piše da je u susretima s biskupom Badurinom imao “mogućnost upoznati i ocijeniti njegovu dragu osobu i bogatu jednostavnost njegova apostolskog duha. Kao dijecezanski biskup i čovjek vjere, učen i revan, bio je uz svoj puk u obrani njegovih uvjerenja, obnašao je svoju ulogu pastira zajedno sa svećenicima, časnim sestrama i laicima, dijelio je s njima njihove nevolje, pronašao je put dobrote i usklađenosti pastoralnog djelovanja i napornog obnavljanja tolikih svetih zdanja srušenih ili oštećenih u ratu”. O djelovanju u zboru hrvatskih biskupa mons. Einaudi piše da je njegova suradnja s drugim dijecezanskim pastirima “dala dragocjen doprinos Hrvatskoj u stvaranju slobodnog i pravednog društva ukorijenjenog na središnjoj ulozi kršćanskih vrjednota i na služenju Crkve kao glasnice pomirenja i solidarnosti”. U susretima s biskupom Badurinom u njegovoj biskupiji imao je priliku “bolje upoznati njegove velike vrline uma i srca, dubok vjerski osjećaj njegova života, njegovu ljubav prema Gospi, njegovu odanost Crkvi i Papi, njegovo ponizno i jednostavno držanje, njegovu veliku pastirsku skrb”. Biskup Badurina osjećao je tešku odgovornost biskupskog tereta te je imao želju – po završetku službe – vratiti se u jednostavnost i skrovitost samostanskog života. O posljednjim danima života biskupa Badurine mons. Einaudi piše da se, ležeći na bolesničkoj postelji, želio što prije vratiti i preuzeti svoje pastoralne aktivnosti. Prerana smrt ga je u tome zaustavila. Sjećajući se sprovodnih obreda mons. Einaudi navodi svoje riječi tada izrečene: “Duboko sam cijenio svima nam dragoga biskupa Srećka Badurinu. Njegova iznenadna i ljudski gledajući prerana smrt duboko nas je sve potresla, jer je svojim svetim i plodnim redovničkim i biskupskim životom, dubokim teološkim znanjem i širokom kulturom dao neprocjenjiv doprinos zbivanjima u Crkvi i hrvatskom narodu”.

Na završetku skupa održana je prigodna akademija “Izabrane riječi biskupa Srećka Badurine”. Tekstove su čitali bogoslovi franjevaca trećoredaca, a pjesmom ih je popratio Mješoviti pjevački zbor “Bašćina” Društva prijatelja glagoljice izvodeći glazbene odlomke iz stare hrvatske glagoljaške baštine. Na akademiji je bio nazočan i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano. Na kraju skupa svi su se sudionici okupili na prigodnom domjenku i susretu u samostanskoj dvorani.