Split, (IKA) – O prvoj obljetnici preminuća mons. Andrije Vojka Mardešića, umirovljenoga prepozita stolnoga kaptola u Hvaru i duhovnika Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu u sjemenišnoj kapeli misu zadušnicu predvodio je 20. studenoga rektor bogoslovije mr. don Mate Uzinić. Nakon mise u zavodskoj dvorani upriličen je komemorativni čin. Dr. don Slavko Kovačić iznio je kratki prikaz života i djelovanja mons. Andrije Vojka Mardešića, rođenog u Komiži na otoku Visu 19. prosinca 1923. Najteži ispit životne zrelosti tadašnji je mladi abiturijent uspješno položio, kad je nakon svoje školske mature i kapitulacije Kraljevine Italije, čije ga vlasti kao hrvatskoga domoljuba umalo nisu otpremile u zatočeništvo, u rujnu 1943. bio prisilno uključen u partizansku vojsku. Pune dvije posljednje godine II. svjetskoga rata, proveo je po raznim ratištima Hrvatske i BiH nalazeći se u stalnoj opasnosti da strada i od onih protiv kojih su se borili partizani i od samih partizana. Don Slavko ističe kako je čudo što je mladi svećenički pripravnik u takvim okolnostima, trpeći i šuteći, uspio sačuvati vjeru, hrvatsko domoljublje i svećeničko zvanje, a ponude svojih zapovjednika da po svršetku rata priđe komunistima i ostane u vojsci kao viši časnik, odbio je. Bogoslovni je studij na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu upisao na jesen 1946., čim su ga demobilizirali. Splitsko-makarski biskup dr. K. K. Bonefačić kao mladoga ga je bogoslova završne godine studija, već prije ređenja izabrao za vrlo povjerljivu službu svoga osobnog tajnika, službu osobito složenu u onim godinama poratne krute komunističke vladavine. Don Vojko je zaređen za svećenika na Veliku subotu 8. travnja 1950. u Hvaru. Njegov biskup Miho Pušić povjerio mu je župničku službu najprije u Podšpilju, a potom još i u Velom Selu na otoku Visu, gdje je brzo stekao privrženost svojih župljana. Njegova predanost svećeničkoj službi, odanost i vjernost crkvenim poglavarima izazivala je s druge strane pravi bijes komunističkih vođa, a najviše kad se g. 1953. otvoreno suprotstavio pristupanju u od komunističkih vlasti promicano, Svećeničko staleško udruženje. Tajna državna služba, prije nazivana OZNA, a poslije UDBA od tada ga je još pomnije pratila, a odmazda nije izostala.

Novu službu duhovnika u Centralnomu bogoslovskom sjemeništu u Splitu obnašao je od 1970. do 1975., a sljedećih je osam godina bio župnikom u gradu Visu i dekanom Viškoga dekanata. Nakon što je imenovan kanonikom i uskoro i prepozitom Stolnog kaptola u Hvaru, preselio se je u središte svoje biskupije. Posebno je bio zadužen za vođenje tamošnjih arhiva Biskupskoga i Kaptolskoga, a ujedno za nadziranje stanja i čuvanja svih arhiva na području Hvarske biskupije do umirovljenja g. 1993. Više godina prije umirovljenja i sve do 2000., kad se je iz Hvara preselio u Split, svakodnevno je slavio misu i druge obrede u samostanskoj crkvi hvarskih benediktinki, kojima je ujedno bio ispovjednikom. U Splitu je dobio smještaj u domu za umirovljenike na Zenti, gdje je sve do svoje smrti rado pomagao kapelanu toga i drugih takvih domova u Splitu u njegovoj odgovornoj duhovnoj službi.

Don Vojko je od đačkih dana volio povijest općenito, hrvatsku napose, a najviše ga je zanimala crkvena prošlost rodnoga otočja. Stoga je već kao župnik prikupljao važnije podatke, a nakon preseljenja u Hvar započeo je s opsežnijim istraživanjima u crkvenim arhivima koje je po službenoj dužnosti vodio i nadzirao. Uspio je doći i do osobito važne dokumentacije o povijesti Hvarske biskupije, njezinih župa i drugih ustanova sačuvane u Vatikanskomu arhivu. Dobio je preslike spisa triju apostolskih vizitacija obavljenih na njezinu području u posljednjoj četvrtini 16. i prvoj 17. stoljeća i svih službenih izvješća hvarskih biskupa o stanju te biskupije od 1588. do 19. stoljeća. Osnovnu mu je pretpostavku za takav njegov arhivistički i povjesnički rad pružala njegova vrlo solidna klasična naobrazba, osobito odlično poznavanje latinskoga i talijanskoga jezika, istaknuo je dr. Kovačić. Kao umirovljenik u Hvaru na pisaćem stroju pretipkao je tj. prepisao u cijelosti spomenute spise triju papinskih pohoditelja, što je poslije don Antun Oršolić prenio u kompjutorski slog. Svjestan koliko je posao na izdavanju takve vrste dokumenata zahtjevan i složen, osobito kolacioniranje, redigiranje i kritički aparat uključio je u to don Slavka Kovačića.

Uz to dovršio je i tiskao više povijesnih radova: Crtice iz povijesti župe (Svirče 1992.), Povijesna zrnca o otocima viškog arhipelaga (Ogranak Matice hrvatske 2001., a bio je višegodišnji glavni urednik njezina glasila “Hrvatska zora”). Mnogo prije hrvatske samostalnosti, još kao viški župnik pokrenuo je, uređivao i ciklostilom umnažao župni list “Naša zajednica” u kojem je objavljivao svoje članke o povijesti otoka Visa i članke liturgijskoga i duhovnog sadržaja. Zajeno s don Jurom Bogdanom uredio je zbornik radova sa skupa održanog u Splitu u povodu 60. obljetnice smrti blagopokojnoga duhovnika splitskoga sjemeništa don Grge Bučića pod naslovom “Don Grgo Bučić – uzor kreposti i samoprijegora” (1995). Mislio se je dati i na prepisivanje spomenutih izvješća o stanju Hvarske biskupije, ali ga je u tomu spriječilo sve ozbiljnije narušeno zdravlje u njegovim već odmaklim godinama te je umro u Splitu 19. studenoga 2005., kazao je dr. Kovačić.

Potom su knjigu Apostolske vizitacije Hvarske biskupije iz godina 1579., 1602./1603. i 1624./1625., koju su priredili Andrija Vojko Mardešić i Slavko Kovačić, predstavili mr. don Josip Dukić i prof. dr. fra Vicko Kapitanović. Knjiga se pojavljuje kao prva u izdavačkom nizu pod nazivom Vrela Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu i to u razdiobi Spisi apostolskih vizitacija dalmatinskih biskupija sv. 1. Nakon predgovora slijede po dva naslova objašnjenja transkripcije teksta i to “Znakovi, sigle i kratice” i “Popis ujednačeno prepisanih latinskih riječi”. U ova dva naoko mala teksta očituje se sva akribija kojom su prepisivač i redaktor pristupili vrelima, kazao je prof. Kapitanović. Slijedi uvodna studija dr. Kovačića o papinskim pohoditeljima dalmatinskih biskupija Augustinu Valieru, Mihovilu Priuliu i Oktavijanu Garzadoriu i njihovim vizitacijama. Ti izvještaji, vizitacije Hvarske biskupije, koje su oni poslali u Rim izravno su povezani sa sveobuhvatnim predtridentskim i tridentskim projektom obnove Crkve in capite et in membris. Potom je donesen rad prepisivača vizitacija Vojka Mardešića o Hvarskoj biskupiji prije i za vrijeme vizitacija. “Ova knjiga ostaje za duge naraštaje trajna vrijednost”, kazao je prof. Kapitanović, zahvalivši priređivačima na velikom uloženom trudu i ljubavi na 744 stranice te utkanom znanju.

Mr. Dukić govorio je o značaju i važnosti samih apostolskih i biskupijskih vizitacija koje su izuzetno važno gradivo za istraživanje civilne i crkvene povijesti. Iz sačuvane se građe zrcali religiozna, politička, ekonomska i socijalna slojevitost pojedinih biskupija, a ponekad je jedini izvor za istraživanje kulturne baštine. “Ako su Registri dokumenata papinske kancelarije koji se broje u tisućama najvažniji izvori za proučavanje srednjovjekovne europske povijesti, bez sustezanja možemo kazati da apostolske i biskupske vizitacije spadaju među najvažnije izvore za proučavanje povijesti mjesnih Crkava za razdoblje s kraja XVI. i početka XVII. stoljeća”, istaknuo je mr. Dukić te izrazio nadu da će ovaj ogledni primjerak biti poticaj za objavljivanje vizitacija ostalih dalmatinskih biskupija kako se od hrvatske prošlosti ne bi stvarali mitovi, nego preko takvih knjiga otkrivale tmine civilne i crkvene povijesne slojevitosti, što bi dokazalo hrvatsku historiografsku zrelost i potvrdilo svoju europsku kršćansku pripadnost. Komemoraciju je uzveličala klapa bogoslova koja je pod vodstvom I. Urlića izvela dvije duhovne skladbe.