Zagreb, (IKA) – U povodu 400. obljetnice dolaska isusovaca u Zagreb u ponedjeljak 6. studenoga održan je međunarodni znanstveni simpozij na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove na zagrebačkom Jordanovcu. Cjelodnevni simpozij na kojemu je izlaganja održalo trinaest predavača iz Zagreba, Splita, Zadra, Osijeka i Rima, organizirali su Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, Filozofski fakultet DI i Filozofsko-teološki institut DI pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH i Zagrebačke nadbiskupije. Simpozijem je s različitih aspekata osvijetljena prisutnost isusovaca na ovim prostorima, počevši od njihova dolaska u Zagreb 1606. godine sve do današnjih dana. Otvarajući simpozij, dekan FFDI-a dr. o. Anto Mišić podsjetio je na 1662. godinu kada je na Zagrebačkom kolegiju održano prvo predavanje iz filozofije, ističući kako na današnjem FFDI-u, studij filozofije i religijske znanosti pohađa oko 400 studenata. Provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Ivan Koprek istaknuo je kako je želja današnjih isusovaca u duhu ignacijanske karizme služiti Bogu i ovomu gradu u vjeri i zalaganju za pravdu te dijalogiziranju s kulturom i religijom. Izaslanik generala Reda iz Rima o. Adam Žak rekao je pak kako proslava jubileja nije samo obnavljanje povijesnih uspomena, jer proučavanje povijesti treba imati svoj naravni nastavak u raspoznavanju današnjih zadaća isusovačkog reda. Nazočnima se obratio i predsjednik Konferencije europskih isusovačkih provincijala o. Mark Rotsaert te apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Francisco-Javier Lozano, ističući kako je “današnji dan prigoda da zahvalimo za četiri stoljeća apostolskoga života Družbe Isusove u Zagrebu i njihova zalaganja za Božje Kraljevstvo”. Prenoseći pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić naznačio je kako nam jubileji predstavljaju priliku da raspoznamo što nam je i kako činiti u budućnosti da bismo bili vjerni prošlosti. Nazočnima se obratio i pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta mr. Krešimir Rašan. U dopisu Ureda predsjednika RH istaknut je doprinos hrvatskoj vjerskoj, prosvjetnoj, kulturnoj i znanstvenoj povijesti, a premijer dr. Ivo Sanader u prigodnom je dopisu istaknuo kako isusovci imaju velike zasluge za početak visokoškolske naobrazbe u Hrvatskoj. Otvorenju simpozija nazočili su i dekan Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku dr. Peter Kuzmić te dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa dr. Đuro Njavro.

Prvo predavanje u prijepodnevnom dijelu simpozija održala je dr. Agneza Szabo. Najprije je istaknula bitna obilježja isusovačke karizme, počevši od njihova dolaska u Hrvatsku koja je 1606. godine porobljena od Mlečana i Turaka bila “ostatak ostataka”, sve do ukinuća 1773. godine te ponovne obnove Družbe bulom pape Pia VII. 1814. godine, i ponovnoga povratka isusovaca nakon 130 godina u Zagreb 1902. godine. Isusovačka karizma obuhvaćala je pastoralni i obrazovni rad, rad na pisanju udžbenika i leksikona, suradnju i dijalog sa svima onima kojima su poslani za služenje vjere i pravde, te pomoć socijalno ugroženom stanovništvu, osobito u misijama, zaključila je dr. Szabo. “Isusovci u Zagrebu i njihova stajališta prema nacionalnim i socijalnim pitanjima njihova vremena” naslov je predavanja kojega je održao mr. o. Ivica Musa, DI. Govoreći o socijalnim pitanjima, predavač je istaknuo isticanje istih već u korespondenciji Ignacija Loyolskog. Hrvatsko je društvo u vrijeme djelovanja isusovaca bilo nezbrinuto, te je “ignacijanski primarni zahvat bio pomoći ljudima svoga vremena da se domognu umijeća, znanja, a ponajviše duhovne slobode kako bi se oduprli tegobama koje prijete dostojanstvu življenja, a kako bi ih dugoročno promijenili na bolje”, rekao je mr. Musa. Govoreći o nacionalnim pitanjima u prvom redu naglašen je isusovački “služiteljski odnos prema sredini i narodu u kojemu žive” izražen ponajprije u temeljitom učenju hrvatskoga jezika. Podrška pak Monarhiji je pristajanje na okvir koji je čuvao premise europske i katoličke civilizacije, rekao je predavač. Na kraju predavanja osvrnuo se na specifičnosti ponovnoga dolaska isusovaca u hrvatske zemlje 1902. godine i nacionalno pitanje, kada isusovci poslije turskih pustošenja i vjerskih napetosti sudjeluju u polaganju temelja moderne i barokne Hrvatske. “U nepovoljnim vremenima nacionalnoga buđenja, afirmacije, ali i opstanka hrvatskoga naroda, Katolička crkva postaje čuvar i artikulator nacionalnoga identiteta”, zaključio je predavač. O stavu političkih vlasti i liberalnih grupacija prema isusovcima u Zagrebu u 20. stoljeću govorio je potom dr. Jure Krišto, navodeći kako su oštri protivnici isusovaca bili i pripadnici novoosnovane masonske lože i dr., osobito za vrijeme Prve Jugoslavije, čije neprijateljstvo prema isusovcima proizlazi iz straha izazvanog njihovim nedovoljnim poznavanjem. Kao glavne razloge isusovačke snage i opstanka navodi centralistički ustroj Družbe, obećanje poslušnosti Papi, stavljanje interesa Crkve ispred svakog osobnog i partikularnog interesa te u specijalnom odnosu izgrađenom na temelju Ignacijanskih duhovnih vježbi. Dr. Miroslav Akmadža protumačio je političke progone i mučenja zagrebačkih isusovaca kao i zapljene njihovih dobara od komunističkih vlasti u desetljećima nakon 1945. godine. U tom smislu posebno se osvrnuo na komunističke progone isusovca Mije Škvorca, koji je najprije bio osuđen 1954. godine, a potom i nekoliko godina kasnije zatvoren u S. Gradiški. U “obrani” Škvorca značajnu ulogu imao je nadbiskup Šeper, zahvaljujući kojemu ga nisu uspjeli optužiti i 1960. godine zbog “propovijedi iz 1958. godine”. Kad je riječ o zapljenama isusovačkih dobara, predavač je istaknuo zauzimanje zgrade na Jordanovcu 1945. godine, koja je 1950. godine najvećim dijelom nacionalizirana jer kako je tvrdila ondašnja vlast “nije služila vjerskoj svrsi”, te oduzimanje zemljišta agrarnom reformom, čime je samo potvrđeno pogrešno poimanje da će oduzimanjem materijalnih dobara Crkva prestati djelovati. O isusovcima u Zagrebu i njihovim doprinosima razvoju znanosti govorila je Snježana Paušek-Baždar, osvrnuvši se posebno na razvitak prirodoslovnih pogleda na isusovačkoj Akademiji, koje se odvijalo u tri razdoblja, a prvi od njih odnosi se na razdoblje od 1669. do 1726. godine u kojemu se profesori nisu smjeli udaljiti od Aristotelovih spoznaja. U razdoblju od 1726. do 1752. godine vidljiv je prodor Decartesovih gledišta, a u razdoblju do 1752. do 1773. godine tj. ukinuća Družbe, postupno su prihvaćena Newtonova i Boškovićeva djela te Kopernikova stajališta. Posebnu je pozornost posvetila Josephu Francisu Dominu, isusovcu i fizičaru koji je poseban doprinos dao na području proučavanja elektiriciteta, te se smatra “pionirom elektroterapije”. I iz njegova djelovanja jasno je da su isusovci ostavili dubok trag u prirodoznanstvenom polju, rekla je dr. Paušek-Božidar.

Posljednje predavanje u prijepodnevnom dijelu simpozija održao je dr. Alojz Jembrih, govoreći o Andriji Blaškoviću u žarištu društvenih znanosti, čiji je doprinos izražen na području fizike ali i spisateljskoga rada iz područja arheologije i povijesti. Osobito je značajno njegovo istraživanje tragova rimskih kolonija od Siska do Ščitarjeva, čime zaslužuje značajno mjesto u historiografiji 18. stoljeća. Ustvrdivši kako Blaškovićev opus nije doživio kritičko vrednovanje, predavač je zaključio kako on i dalje ostaje znanstveni izazov, osobito za istraživanje, budućim generacijama.

Zbog spriječenosti predavača, u prvom dijelu simpozija nije održano predavanje Marka Trogrlića na temu “Zagrebački isusovci na europskim sveučilištima (Beč, Graz, Rim, Trnava, Bologna, Pariz i druga)”.