Split, (IKA) – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu priredio je 26. i 27. listopada u Splitu XII. međunarodni teološki simpozij “Objava, objave i ukazanja”. Skup je u velikoj dvorani fakulteta otvorio dekan prof. dr. Marinko Vidović, istaknuvši kako je o aktualnoj problematici objava i ukazanja najbolje progovorio pisac poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima”. Tu je sažetak svega onoga što mi možemo iskustveno i promišljajući reći o objavi, jer ona je prije svega kako definira Drugi vatikanski koncil, Božje samopriopćenje čovjeku, a ne komuniciranje sadržaja tj. nekih istina koje nam Bog o sebi govori. Bitna je novost biblijske objave da je objava trajna interakcija osobe s osobom, tj. Boga s čovjekom, a u toj interakciji ima mnogo toga nepredvidivoga te vremenski i povijesno uvjetovanog, što će simpozij osvijetliti istaknuo je prof. Vidović.
Splitsko-makarski nadbiskup i veliki kancelar KBF-a u Splitu Marin Barišić, polazeći od Dei Verbum, istaknuo je da je objava poziv, a ljudski život i vjera odgovor na Božji govor. U tom svjetlu ova je tematika važna i stoga što pomaže osvijetliti identitet, pridonosi dijalogu s drugim religijama te pojašnjava odnos razuma i objave, kazao je nadbiskup Barišić te dodao da nam se s objavom trajno “hrvati”, jer je Bog ostao skriven u objavljivanju i objavljen je u skrovitosti.
Danas vlada velika suzdržanost u odnosu na iskustvo objave i istodobno povijesno predana objava uživa istaknuto značenje, napomenuo je prof. dr. Heino Sonnemans iz Bonna, koji je održao izlaganje “Objava u međureligijskom dijalogu”. Govoreći o tri modela shvaćanja objave: epifanijskome, kognitivnom i Božjem samoočitovanju, istaknuo je da se oni ne isključuju nego su međusobno povezani jer objava je iskustvo Božje egzistencije kao žive prisutnosti tj. Božje povijesno djelotvorne spasenjske prisutnosti (epifanijsko), spoznaja spasenjskih istina (kognitivno) i Božje samoočitovanje, gdje Bog ne priopćava nešto o sebi, nego priopćava i dariva ljudima samoga sebe u Isusu Kristu. U Božjem samoočitovanju objava označava sveukupnu spasenjsku zbilju na koju se odnosi kršćanska vjera, objava se teocentrično radikalizira te se shvaća kao communio i sudioništvo, osobno zajedništvo i ljudski udio u božanskim dobrima. Potom je prof. Sonnemans pokušao razjasniti kako mogu oni koji nisu živjeli i ne žive u tradiciji židovsko-kršćanske povijesti spasenja postići cilj svih ljudi, zajedništvo s Bogom; kako se ono što se u svim religijama nalazi kao “istinito i dobro” može smatrati objavom i je li se i koja iskustva Boga u kršćanstvu mogu smatrati iskustvima milosti i time Božjega samoočitovanja nakon završetka javne objave. Krenuo je od Rahnerova “nadnaravnog egzistencijala” koji je u teologiji našao svoje povijesno mjesto za opću mogućnost spasenja. Transcendentno Božje samoočitovanje na način ponude, koje prethodi svakoj osobnoj odluci, povijesno se i kategorijalno tumači u religijama, ali ne samo u njima. Povijest čovječanstva, povijest spasenja i povijest objave su koegzistentne. Ono što je u religijama konkretno istinito i sveto, kršćani mogu mjeriti samo prema događaju Krista. Ondje gdje ljubav postaje konkretnom, kršćanin može spoznati Boga, koji je ljubav, istaknuo je prof. Sonnemans. Objava kao Božje samoočitovanje u Kristu na konačni i savršen način ne treba i ne smije isključivati druge oblike objave: objavu kao epifaniju spasenja/Božanskoga i objavu kao mudrost/nauk/naputke, jer i to su Božja samoočitovanja koja mogu otvoriti razgovor s drugim religijama. Nadalje, ono što religije posreduju od Boga je ponuđeno, pa onda k njemu trebaju i voditi. Ipak, da u religijama nije sve na isti način istinito i sveto te da u njima nisu ponuđeni jednako vrijedni putovi prema spasenju, to se da razjasniti jedino na temelju kršćanskih kriterija uzimajući u obzir istodobno različite pretenzije na istinu, istaknuo je prof. Sonnemans te svoje predavanje zaključio kazavši da se i danas objava događa ondje gdje čovjek prihvaća milost kao samopriopćenje trojstvenoga Boga te ona u njegovu životu postaje djelotvorna. Uslijedila je rasprava.
Programu su, između ostalih, bili nazočni generalni vikar mons. Ivan Ćubelić, pastoralni vikar mons. Drago Šimundža te dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu prof. dr. Josip Milat.

Radovi drugoga dana simpozija počeli su 27. listopada izlaganjem prof. dr. Nicole Ciole iz Rima na temu “Objava kao ljubav”. Među najuočljivijim zaslugama enciklike “Deus caritas est” istaknuo je vraćanje sjaja kršćanskoj istini ljubavi kao središtu vjere, doprinos teološkom razjašnjenju odnosa eros-agape usredotočenošću na događaj Utjelovljenja s otvaranjem prema euharistiji kao kršćansku novost Boga – Ljubavi i sučeljavanje s kulturalnim kontekstima u nadilaženju starih i novih predrasuda kao što je ona o kršćanstvu kao neprijatelju tjelesnosti. Važne poticaje koje enciklika može dati suvremenoj teologiji profesor vidi u promicanju budne refleksije koja omogućava shvatiti kako upravo u ljudskoj osobi bitak, kao dobro koje se može ljubiti i koje treba ljubiti, nalazi samoga sebe, postajući prihvaćenim i prenesenim darom, nikada objektom posjeda, nego uvijek nezasluženost. Točno kao u otajstvu Trojstva gdje je božansko ne samo davanje, nego i primanje te gdje je davanje Osoba ekstaza bez gubitka, štoviše ostvarenje vlastitoga identiteta. Ljubav će tako biti shvaćena, zaključuje prof. Ciola, kao prva i izvorna stvarnost koja animira svako biće i njezin dinamizam, veza koja ujedinjuje svu kozmičku i ljudsku stvarnost bez pomutnji.
O sakramentalnoj strukturi objave u ekumenskom tumačenju govorio je prof. dr. Lothar Lies iz Innsbrucka. “Postuliram pneumatologiju u kojoj se različite funkcije Duha Svetoga (nadahnjivanje, asistencija, realna prisutnost) mogu pojasniti jednom jedinom temeljnom spoznajom i tako se relativiziraju ekumenske razlike”, kazao je na početku prof. Lies. Predavanje je podijelio na tri dijela: od temeljnih razlika do diferenciranih konsenzusa, sakramentalno posredovanje događaja objave i sakramentalno objavljujuća Predaja Krista u anamnezi. U zaključnim razmišljanjima prof. Lies ističe da su dijaloški pojam objave kao Božjega samoočitovanja u Kristu i analogni pojam sakramenta, bitno ljudski događaj i znače zajedničku anamnezu. Oni omogućuju da se ekumenski naglašena komunitarno-ljudska zbilja događaja objave (apostoli) i njegovo prenošenje (Crkva) integrira u jedinstvenu sliku, što se događa pozivanjem Duha Svetoga koji sjedinjuje jedincati događaj Krista u hipostatskoj uniji s postapostolskom sakramentalno-objaviteljskom predajom Crkve. To znači da su sva posredovanja, rekao je prof. Lies, ljudske djelatnosti koje nisu pomiješane s Božjim Sinom, da su po Duhu Svetom nerazdvojivo povezana s utjelovljenim Božjim Sinom (jer inače ne bi bile Božje objave u povijesti) te da su na način anamneze usmjerena na događaj objave u Kristu i imaju udjela u tome događaju silom Duha Svetoga. Stoga se Pismo, predaja, navještaj, sakramenti, Crkva, koncili i sinode ne mogu bitno i načelno razlikovati ni po teološkoj biti (djelotvornost Duha Svetoga), ni po ljudskom djelovanju. Sve su one u Duhu Svetome kao ljudski spomen, sakramentalna zbilja i kao prisutnost događaja spasenja, temeljna očitovanja jedne Duhom nošene Crkve, zaključio je prof. Lies te dodao kako nam nedostaje pneumatologija koja je usmjerena na objavu, Crkvu i predaju.

Nakon rasprave i kratke stanke dr. Ivan Ivanda iz Širokoga Brijega govorio je o mističnim iskustvima i teologiji: A. von Speyer i Hansa Ursa von Balthasara. Predavanje je podijelio na tri dijela: zajedničko poslanje, pojedinačne karizme i kritičko vrednovanje. U Crkvi postoje individualna i dvojna tj. dijadička poslanja. Paradigma potonjeg poslanja je BDM i Ivan koje Raspeti povezuje. Pogled je to na neobičnu i plodnu simbiozu dvoje ljudi, laikinje i mističarke A. von Speyer i H. U. von Balthrasara, istaknuo je dr. Ivanda. Potom je doc. dr. Ante Vučković iz Splita kroz Sorena Kierkegaarda osvijetlio lik Adlera. Simpoziju je, uz ugledne goste i predavače, nazočio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.
U popodnevnom dijelu rada petorica predavača osvijetlili su temu simpozija pod psihološkim, teološkim, biblijskim, filozofskim i fenomenološkim vidom.
Dr. Mijo Nikić govorio je o psihološkom vidiku ukazanja u kontekstu integralne antropologije, kao i o mjerilima za istinitost i valjanost privatne objave, osobito se osvrnuvši na razlikovanje duhova kod sv. Ignacija Loyolskog. Dr. Dušan Moro u kratkom izlaganju “Teološko vrednovanje privatnih objava” dao je povijesni pregled tematike s kojom se teologija suočavala još od postapostolskog doba. Privatna objava prepoznata je kao autentična ako je usuglašena s predajom Crkve, s pologom vjere koji proizlazi iz Svetoga pisma. Kriteriji autentičnosti su načelo pravovjernosti, zatim u psihološkom redu duševno i ćudoredno zdravlje osobe vidioca te duhovni plodovi na opću korist Crkve.
U prvom dijelu izlaganja “Biblijska i izvanbiblijska mudrost” prof. dr. Marinko Vidović govorio je o fenomenološkom pristupu mudrosti, dok je u drugom dijelu razlagao odnos mudrosti prema Objavi. U Starom zavjetu prisutno je poistovjećivanje Duha Božjega i mudrosti u njihovim učincima, dok Novi zavjet Isusa nikada izričito ne poistovjećuje s mudrosti, budući Isus neizmjerno nadvisuje mudrost u odnosu na ono kako je starozavjetni pisci tematiziraju.
Prof. dr. Ivan Tadić u izlaganju “Tematiziranje objave kod Johna Lockea” govorio je o odnosu tradicionalne objave i uma, o zanosu i o čudima u mišljenju jednog od utemeljitelja engleskog empirizma. Siguran u primat racionalne prosudbe, Locke ipak ne osporava Objavu koja je nadilazi te naglašava “Sveto pismo jest i bit će uvijek krajnji vodič moga mišljenja”.
U izlaganju “Objava i liturgija – Fenomenološki aspekti sakramentalnog očitovanja” dr. Ivan Žižić govorio je o značenju liturgije kao Kristove sakramentalne prisutnosti. Također je istaknuo da vjernik i teologija ne vjeruju umjesto mišljenja, nego misle sadržaj iskustva vjere.

Nakon završne rasprave sudionicima se obratio prof. dr. Nediljko Ante Ančić, tajnik Povjerenstva znanstvenoga skupa, istaknuvši nakane koje su mu prethodile: razmotriti središnju temu kršćanske teologije, kršćansku objavu, kao i nužan suodnos teologije i iskustva vjere te obraditi pitanje kriteriologije u vrednovanju objava. Izrazio je nadu da je XII. međunarodni teološki simpozij na KBF-u u Splitu uspio bar donekle rasvijetliti aktualnu problematiku naznačenu na početku te obogatiti sudionike u teološkom znanju i poimanju prave duhovnosti. Također je najavio temu predloženu za idući simpozij: “Crkva i teologija u procesu europskih integracija”.

Dekan fakulteta prof. dr. Marinko Vidović zaključio je simpozij, zahvalivši se svim sudionicima, onima koji su na vidljiv i nevidljiv način pomogli u organizaciji, predavačima, gostima, studentima, osobito splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću.