Zagreb, (IKA) – U komentaru u najnovijem broju Glasa Koncila glavni urednik toga katoličkog tjednika preč. Ivan Miklenić osvrnuo se na dio priopćenja s jesenskog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije u Đakovu u kojemu se navodi kako su se biskupi, boraveći u Slavoniji upoznali s gospodarskom i političkom situacijom kao i s problemima koji muče stanovnike toga dijela Hrvatske i da usprkos prirodnim bogatstvima kojima obiluje Slavonija, ljudi još uvijek teško žive zbog nedostatka jasne gospodarske strategije. “Biskupi smatraju potrebnim da sve državne institucije, osobito one koje su odgovorne za donošenje zakonskih normi, pomognu da se stvore uvjeti kako bi ljudi mogli privređivati i živjeti od svojega rada”, navodi se u priopćenju sa zasjedanja. Taj stav iz službenoga priopćenja, koji se može smatrati jasnim apelom, piše Miklenić, izraz je biskupskoga prepoznavanja tjeskobe i problema stanovnika Slavonije, solidarnosti s tim stanovnicima inače najbogatije hrvatske regije, kao i pokušaj biskupa da skrenu pozornost najodgovornijih na to neodrživo stanje i da potaknu nužne i hitne promjene. Apel hrvatskih biskupa zaslužuje pozornost i Vlade i Hrvatskoga sabora, jer su ta tijela državne vlasti odgovorna i za političko stanje i za gospodarsku strategiju u zemlji, to više što hrvatski biskupi ne nastupaju politikantski, niti s ikakvim dnevnopolitičkim ili stranačkopolitičkim ciljevima, već iz iskrene zabrinutosti za konkretne ljude koji danas – deset godina nakon završetka rata – u prirodno iznimno bogatoj Slavoniji ne mogu dostatno “privređivati i živjeti od svojega rada”. Miklenić poručuje da hrvatske državne vlasti svoju odgovornost ne mogu prebacivati ni na koga drugoga niti obećavati rješenje u budućoj integraciji u EU, jer svoje gospodarske probleme Hrvatska mora ipak rješavati sama i sama mora znati što može lakše i povoljnije ponuditi i europskom i svjetskom tržištu. A težak život ljudi u današnjoj Slavoniji očit je znak da Hrvatska presporo i neprimjereno rješava svoje političke i gospodarske probleme, zaključuje komentator. Poznato je da je Slavonija najveća žrtva velikosrpske agresije, da je u ratu pretrpjela najveće ljudske i materijalne štete te da je najveća žrtva centralizacije političke moći koja se često zloupotrebljava za interese pojedinih skupina i lobija, a to ima izravne katastrofalne posljedice za tu “hrvatsku žitnicu”. Miklenić se pita “nije li grad Zagreb već prevelik za objektivno po broju stanovnika malu Hrvatsku? I kome je to u interesu da relativno slabo naseljena ruralna područja ostanu bez glavnine mladih koji ne mogu naći posao niti mogu u sadašnjim okolnostima išta novoga pokrenuti? Komu je u interesu da u Zagrebu – gdje je visok samo prosjek nacionalnog bruto dohotka po glavi stanovnika – bude još više ljudi koji žive na rubu egzistencijalnoga minimuma?” Kriomice njegujući komunistički model centralističkoga upravljanja, hrvatske državne vlasti, bez obzira na političku opciju, omogućuju, stimuliraju i produbljuju sve očitiji sukob stanovnika pojedinih regija sa stanovnicima Zagreba kao da su Zagrepčani, a ne nositelji državnih vlasti, odgovorni za neprimjerenu i štetnu centralizaciju, upozorava komentator i pritom postavlja pitanje “nije li bitna zadaća središnjih državnih vlasti promicati nacionalno jedinstvo i slogu i stvarati politički i pravni okvir za razvitak i napredak svih dijelova države?” U komentaru navodi da je bezbroj puta javno istaknuto da se po političkoj odluci favoriziranjem uvoza poljoprivrednih proizvoda sustavno uništava domaća poljoprivredna proizvodnja i pospješuje depopulacija odnosno, otvoreno govoreći, izumiranje čitavih seoskih područja, da se, opet političkom odlukom, ne otvara perspektiva proizvodnji industrijskih biljaka, a da se vješto nameće uvoz sjemenja, uz koje dolaze i novi dosad nepoznati nametnici, samo da bi se otvorilo novo tržište za uvozne kemijske proizvode na kojima će zarađivati opet neki novi posrednici, a ponovno na štetu neposrednih poljoprivrednih proizvođača. Takvo sadašnje stanje, smatra Miklenić, doista potvrđuje stav hrvatskih biskupa o “nedostatku jasne gospodarske strategije”, a koje nema isključivo zato što je nered na tome području potreban određenim interesnim skupinama koje nemaju ni na kraj pameti opće dobro čitave hrvatske nacije.