Đakovo, (IKA) – Sestra M. Ljerka Ljubica Kunić, članica družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, provela je punih dvadeset godina u misijama u Brazilu. Zbog uznapredovale bolesti raka, u Hrvatsku se vratila 25. svibnja ove godine, odnosno iz bolnice u Salvadoru premještena je na Institut za tumore u Zagrebu, a 8. lipnja došla je u provincijalnu kuću u Đakovu. Preminula je 21. srpnja u Đakovu, u 61. godini života i 37. godini redovničkih zavjeta.
Pokopana je 24. srpnja na gradskom groblju u Đakovu.

U tijeku II. svjetskog rata obitelj Kunić preselila se iz Hrvatskoga zagorja u Rumu, u Srijem, gdje je s. Ljerka rođena 9. prosinca 1945. od oca Tome i majke Franciske rođ. Šafran. Krštena je u župnoj crkvi na ime Ljubica. U obitelji je bilo osmero djece, od kojih je dvoje umrlo u ranoj dobi. Godine 1946. obitelj Kunić vratila se, kao i ostale hrvatske obitelji, iz Srijema u Hrvatsku, u selo Retkovce. Tu je Ljubica završila osnovnu školu, primila prvu pričest i krizmu. Zbog prakticiranja vjere članovi obitelji trpe. U Vinkovcima je pohađala Gimnaziju i maturirala 1965. U jesen iste godine stupila je u samostan u Đakovu. Od 1966. do 1969. godine boravila je u Kući matici u Ingenbohlu, u Švicarskoj, gdje je završila redovničku formaciju i 1969. položila prve sv. zavjete. Imala je dar za likovnu umjetnost te je nastavila studij primijenjene umjetnosti u Baselu. Nakon toga radila je jednu godinu na sestarskoj školi u Ingenbohlu. U Hrvatsku se vratila 1975. U Zagrebu je završila Pedagošku akademiju i Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. Nošena misijskim duhom očituje uskoro svoju želju da pođe u misije, u Brazil. Tako je 31. ožujka 1986. primila misijsko poslanje u samostanskoj crkvi Srca Isusova u Đakovu, iz ruku biskupa Ćirila Kosa. U Brazil je otišla 8. svibnja 1986. Prvo mjesto njezina pastoralnog djelovanja bilo je predgrađe Salvadora. Na otoku Ilha de Maré, kao i kasnije u zajednici Santa Rita, u južnomu dijelu Brazila, s velikom kreativnošću animirala je rad s biblijskim skupinama. Vrlo jednostavnim i simboličnim načinom prikazivanja biblijskih događaja prenosila je poruku evanđelja. Imala je dar da je mogla i najveće misterije vjere približiti običnomu čovjeku. Na godišnjim susretima sestara uočljivi su bili njezini doprinosi u simboličnim prikazima liturgijskih čina, što su sestre jako cijenile. Na osobnu molbu 1993. otišla je na dvije godine u Governador Valadares, u kuću siročadi za dječake, gdje ih je poučavala u rezbarenju i oblikovanju drveta. Uvijek se priklanjala onima za koje je smatrala da su najugroženiji u društvu. Identificirala se najčešće s vrlo jednostavnim i siromašnim ljudima te je katkad s njima i satima lovila plodove mora, razgovarala. Bila je s njima i za njih.

U župi Sao Geraldo proširila je svoju kreativnost u pripremi liturgije s mladima i djecom. Bila je osoba traženja puta u dubinu i to je htjela prenositi na druge i pomoći im na tom putu, makar to bilo ponekad i zahtjevno. S velikom brižljivošću i neumornošću vršila je svoje dužnosti u zajednicama sestara. Bila je praktična osoba i kao dobra domaćica primjećivala bi sve ono za što drugi nisu imali toliko oka ili smisla. Premda tiha i šutljiva, bila je posvuda prisutna. U Sao Caetano/Pernambuco s. Ljerka radila je u pastoralu i uz to otkrivala svoje naravne darove i želju da pomogne bolesnima. U tom se smjeru osposobljavala te pomagala ljudima da se na prirodan način oslobode svojih boli, pogotovo onima koji nemaju mogućnosti doći do liječnika. U tomu je bila neumorna. Ljudi su veoma cijenili njezinu brigu za bolesnike i osjetili prazninu kada je u proljeće ove godine počela pobolijevati i kada se odlučila za povratak u Hrvatsku.