Prof. dr. Eberhard Schockenhoff, moralni teolog sa Sveučilišta u Freiburgu i član njemačkoga Nacionalnog vijeća za etiku, bio je gost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je na proslavi Dana fakulteta održao uvodno predavanje “Koliko je nedodirljivo ljudsko dostojanstvo?”
U povodu susreta, Glas Koncila objavio je intervju s dr. Schockenhoffom, u kojem se među ostalim govori o nekim od pitanja s područja bioetike i etike, koja se najčešće problematiziraju u suvremenim raspravama.
Na upit što je ljudsko dostojanstvo i kada ga kao ljudi uopće dobivamo, dr. Schockenhoff ističe da pojam “ljudsko dostojanstvo” ima smisla samo ako je ono obilježje ljudske osobe koje joj pripada po sebi, zbog toga što je osoba, i samo onda ako nije riječ o tome da si ga osobe uzajamno “daju” jedna drugoj, jer bi na kraju moje dostojanstvo ovisilo, ne o tome što sam čovjek, već o tome priznaju li mi ga drugi ili ne. Pojam ljudskoga dostojanstva mora se shvaćati ispravno, tj. da su svi ljudi na temeljan način jednaki i da su jednakoga dostojanstva. Ljudsko dostojanstvo odnosi se na ljudsko biće kao takvo, a ne na neka dodatna potraživanja. Stoga je, smatra dr. Schockenhoff, stajalište kako je ljudski individuum, ljudski embrij dostojan zaštite samo onda kada razvije mentalne sposobnosti, kada može razmišljati, kada ima svijest, kada može planirati svoju budućnost i kada razvije razumijevanje svoje životne povijesti, pogrešno i neprihvatljivo. Ono zanemaruje i premalo poštuje da “biti čovjek” uvijek pretpostavlja i tjelesno postojanje. Zato u zaštitu ljudskoga dostojanstva moramo uključiti ne samo naše sposobnosti za duševne čine, odluke, moralna djelovanja, naše duševne i intelektualne potencijale, već i naše tjelesno postojanje, ističe dr. Schockenhoff.
Govoreći potom o problematici shvaćanja embrija kao čovjeka dr. Schockenhoff ističe kako se mora priznati da je embrij čovjek, jer on nije jednostavno “hrpa stanica” kako kažu neki znanstvenici. Ako embrij shvatimo ozbiljno, onda nam je jasno da biotehnološka istraživanja i njihova upotreba imaju svoju granicu, i to upravo tamo gdje bi se ljudski život u početnoj fazi koristio samo kao “sirovina”. Čovjek je i u početnoj fazi biće koje nam ne stoji na raspolaganju, on ima vlastitu budućnost, prava na život i životna prava, pojašnjava dr. Schockenhoff. Tumačeći potom pojam “osobe” i odgovarajući na upit kako se embrij može nazvati osobom, dr. Schockenhoff pojašnjava kako embrij ili novorođeno dijete još nije “ličnost”, jer ličnost pretpostavlja i označuje izgrađenoga, odrasloga čovjeka, kultiviranoga; čovjeka koji se može i nametnuti svojim stavom. Osoba pak, u korektnoj i u ispravnoj filozofskoj upotrebi znači nešto drugo: osoba je od početka osoba, ona nema mogućnosti postupnoga razvoja i napredovanja. Ne može netko jučer biti manje, a danas više osoba. Osoba je uvijek osoba, pa i onda kada je samo embrij, kada je samo malo tek novorođeno dijete! Osobom se naziva čovjek po pripadnosti ljudskoj vrsti pozvanoj na djelovanje, odgovornost i na slobodu. Pojam osoba znači ono po čemu su svi ljudi na osnovni način jednaki. Tako je i embrij osoba nezavisno od toga je li već postigao ljudski oblik ili još nije, izgleda li po svojem izvanjskom fenotipu kao već odrastao čovjek ili ne, pojašnjava dr. Schockenhoff. Upitan nadalje kako je moguće danas braniti moralne vrijednosti ljudske osobe te kako se kršćani danas mogu zauzimati za takvu sliku čovjeka u društvu, politici, gospodarstvu, znanosti i na drugim područjima, dr. Schockenhoff ističe da kršćani moraju braniti najslabije, budući da Crkva svoju zadaću oduvijek shvaća kao “odvjetničku funkciju”, odvjetničku zadaću za slabe, siromašne i obespravljene. Ona brani prava onih koji se sami ne mogu zauzimati za sebe, bilo zato što ih drugi ugnjetavaju, bilo zato što im ne daju doći do riječi, bilo zato što im je i prije nego što mogu reći nešto – oduzeto pravo glasa.
Kad je riječ o eutanaziji, dr. Schockenhoff smatra kako se zahtjev za eutanazijom ne može legitimirati, jer nije ništa drugo nego poziv u pomoć, poziv da se ne ostane sam. Slika čovjeka koja polazi samo od liberalne misli o samoodređenju zapravo nije pravedna prema onima koji umiru i prema njihovu pravu. Kad se jednom prijeđe prag, kada pravni poredak prihvati da liječnici ubijaju, onda se taj krug jednostavno s uskoga sve više širi i ne može ograničiti, ističe dr. Schockenhoff. Komentirajući brojne rasprave o eutanaziji u više europskih zemalja, dr. Schockenhoff ističe važnost praćenja onih koji su teško bolesni ili umiru, a koje traži da se različite prilike vrlo točno razlučuju. Postoji jedan oblik praćenja umirućih, uz koji stoji i Katolička crkva, a to je da umirućim ljudima pomognemo “kod umiranja”, a ne “u umiranju”. Upravo u moralnoj perspektivi nije svejedno što i kako činimo kao pojedinci i kao društvo i na koji će način umirući provesti posljednji dio života prije nego stupi pred Boga, zaključuje dr. Schockenhoff. (ika-žz/sd)