Lima, (IKA/CNS) – Katolička crkva ima sve veću ulogu u pružanju pomoći žrtvama trgovine ljudima, zločina koji se proširio na gotovo sve zemlje svijeta, ističe se u novom izvještaju Ureda za narkotike i kriminal Ujedinjenih naroda.
Postoji vrlo značajan rast u angažmanu Katoličke crkve i ostalih Crkava, a ženski vjerski redovi preuzeli su jasno vodstvo u pomaganju žrtvama, istaknula je Mary DeLorey, savjetnica za južnoamerička pitanja pri udruzi Catholic Relief Services, u razgovoru za američku katoličku agenciju CNS. Kada se žrtve trgovine ljudima i domognu slobode, toliko su traumatizirane i zlostavljane da im je nužno utočište, koje im često pružaju upravo crkvene organizacije, kaže DeLorey, koja je također savjetnica na području migracija i trgovine ljudima za CRS, američku biskupsku udrugu za međunarodni razvoj i pružanje pomoći u svijetu.

Američki State Department procjenjuje da se godišnje diljem svijeta trguje s između 600 i 800 tisuća ljudi, od čega između 14.500 i 17.500 njih ulazi u Sjedinjene Države. Ako se u te podatke ubroje žrtve koje su bile predmetom trgovine unutar granica svojih zemalja, ta se brojka povećava na između 2 i 4 milijuna.

S pojedincima iz Južne Amerike i Karipskog otočja trguje se uglavnom prema SAD-u i zapadnoj Europi u svrhu seksualnog i drugih vrsta izrabljivanja. Od 127 država koje se u izvještaju označuju kao izvorne točke trgovine ljudima u skupinu visokog stupnja učestalosti tog zločina svrstano je pet zemalja u Južnoj Americi i na Karibskom otočju – Brazil, Kolumbija, Guatemala, Meksiko i Dominikanska Republika. Još se sedam zemalja iz tog područja nalazi u skupini srednjeg stupnja učestalosti trgovine ljudima – Kuba, Ekvador, El Salvador, Haiti, Honduras, Peru i Venezuela.

Stručnjaci upozoravaju da postoji razlika između krijumčarenja migranata i trgovine ljudima. Krijumčari su plaćeni da osobe bez dokumenata odvedu u drugu zemlju. Nakon prelaska granice, oni obično napuštaju svoje “klijente”. Trgovci ljudima često obećavaju svojim strankama da će im osigurati posao i sigurnost prolaza, ali po dolasku na odredište zadržavaju osobne dokumente svojih žrtava, te ih prisile na rad u seksualnoj industriji ili na fizički rad, navodno radi otplaćivanja putnih troškova. Unatoč tome, crta između krijumčarenja i trgovanja ljudima može postati nejasna.

Djeca koja su postala siročad zbog AIDS-a “na meti su trgovaca zbog toga što se za njih nema tko brinuti”, kaže DeLorey, a djecom se trguje za seksualne svrhe jer je manja vjerojatnost da su zaražena virusom HIV-a.

Inter-američki centar protiv nestajanja, iskorištavanja i trgovine ljudima, sa sjedištem u glavnom gradu Perua, Limi, u travnju je pokrenuo Internet stranicu koja omogućava ljudima u Južnoj Americi da izvijeste o nestalim osobama i o slučajevima za koje se sumnja da je riječ o trgovini ljudima. Informacije se mogu anonimno dostaviti, a policijski djelatnici u devet zemalja prošli su obuku kako bi pratili slučajeve trgovine ljudima.

U izvještaju Ureda za narkotike UN-a “Trgovina ljudima: globalne strukture” navodi se da se trgovina ljudima u rijetkim slučajevima uspješno sudski progoni. Veći broj sudskih postupaka bio bi znak da se zemlje Južne Amerike ozbiljno sučeljavaju s ovim problemom, rekla je DeLorey. U izvještaju se upozorava kako je ključni izazov smanjiti potražnju, bilo za jeftinim proizvodima proizvedenima u tvornicama u kojoj su radnici eksploatirani, za robom s niskom cijenom proizvedenom od strane pojedinaca vezanih za farme i rudnike ili za usluge koje pružaju seksualni robovi.
Također se poziva na potjeru za zločincima koji ostvaruju profit na ranjivosti pojedinaca koji nastoje pobjeći od siromaštva, nezaposlenosti, gladi i represije. Ljudi će donijeti očajničke odluke za koje su svjesni da su opasne, te da će drugi na njima ostvariti profit. Za borbu protiv trgovine ljudima nužno je uzeti u obzir gospodarsku politiku – politiku robne razmjene, koja progoni ljude, važnost pružanja pomoći u izvanrednim situacijama i migracijsku politiku, jer sve je to međusobno povezano, ističe DeLorey.