Varaždin, (IKA) – Povodom 360. obljetnice odlaska u Rusiju varaždinskoga župnika Jurja Križanića (1618.-1683.), filozofa, teologa, filologa, politologa, glazbenog teoretika, pobornika crkvenog jedinstva i slavenske sloge predavanje o njegovu životu i djelovanju održao je prof. emerit. dr. Ivan Golub u srijedu 17. svibnja u dvorani Biskupskog ordinarijata u Varaždinu, a potom predvodio misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole. Obilježavanje je upriličio župnik župe sv. Nikole u Varaždinu preč. Stepan Najman u suradnji s vlč. Damirom Bobovcem, povjesničarom. Predavanju je pribivao i varaždinski biskup Marko Culej.

Prof. Golub je ocrtao značajke Križanićeva djela i predočio prekretničke trenutke njegovoga života. Juraj Križanić je sazdan od hrvatske zemlje, zavičajne zemlje. Rođen je u Obrhu nadomak Ribnika 1618. Tu je stekao iskustvo trodijalektalnog govora kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga, što će mu, uz grčko zajedničko narječje, dati pobudu da kasnije poradi na stvaranju svojega sveslavenskoga jezika. Tu je iskusio zulume njemačkih časnika. Upoznao je Nijemce na najgori mogući način kako se nekoga može upoznati, kao tuđinske vojnike u svojoj zemlji. Tu je nadomak obližnjega Žumberka upoznao Vlahe koji se nisu htjeli povinuti jurisdikciji Zagrebačkoga biskupa. Iz tih domovinskih korijena izrasti će njegove kasnije namisli. Kao studentu teologije u Bologni doći će mu ruku djelo Antuna Possevina Moscovia, koje će ga potaknuti da i on pođe u Rusiju i poradi na crkvenom jedinstvu pravoslavnih Slavena s Rimom. Zato dolazi u Rim gdje se u Grčkom kolegiju pripravlja za misiju u Rusiji. Kongregaciji naime za širenje vjere 1641. podastire svoju osnovu: ne želi u crkvu propovijedati nego na carski dvor i utjecati da se Rusija kulturno prosvijetli, skloniti cara na savez protiv Turaka i na raspravu o jedinstvu Crkve. Grcima od kojih je primila krštenje Rusija, sjedinivši se s Rimom, odužit će se time što će im pomoći da se i oni s Rimom sjedine. Tajnik Kongregacije za širenje vjere F. Ingoli prihvaća originalnu mladićevu zamisao. Rim je naime u to doba gubio protestantske Nijemce pa se okrenuo pridobivanju pravoslavnih Slavena. Pokušaji prodora u Rusiju diplomatskim, vojnim (preko Poljske) putem pokazali su se bezuspješnima. Mladić iz Hrvatske nudi posve novi put, put prosvjećivanje Rusije, koji će onda voditi k jedinstvu Crkava i skidanju turskog jarma s kršćana. Križanić nastupa kao prorok mesijanizma kulture.

Zaređen za svećenika 1642. i s doktoratom teologije Križanić ne odlazi odmah u Rusiju već se vraća u domovinu da odmakne u dobi i stekne iskustvo u radu s domaćim Vlasima. No kako umire njegov pokrovitelj zagrebački biskupa Benedikt Vinković, rad među Vlasima otpada. Križanić odbija zamamne ponude da dođe na dvor Petra Zrinskoga, u dvore Ivana Draškovića, palatina, da bude rektor Ilirsko-ugarskoga kolegija u Bologni gdje je pred koju godinu bio pitomac, kako ne bi u udobnostima izgubio svoju moskovski namisao – intentio moscovitica. Odlazi na župu u Nedelišće, nadomak čuvene biblioteke Nikole Zrinskoga u Čakovcu i Pavlinske bogate biblioteke u Svetoj Jeleni. Potom postaje župnikom u Varaždinu. Makar tu čeka poslanje za Rusiju daje se bespridržajno na župnički rad. O tome svjedoči povelja što su je, ne crkveni poglavari, nego laici vjernici, gradski naime oci dali Križaniću 19. svibnja 1646. dakle prije 360 godina, kao popudbinu za njegov put u Rusiju.

U Moskvi Križanić upoznaje mladoga cara Alekseja. Zaključuje da je pobožni car san za njegovu misiju u Rusiji. Kupuje Kirilovu knigu punu hula na katolike i protestante (Moskva 1644.) i odlučuje ju prevesti na latinski i opovrgnuti u Rimu. No prije toga odlazi u Carigrad, gdje je od tajnika Otomanske porte Grka Nikusiosa Panajotisa čuje da se Tursko carstvo bliži svome zalazu. U Rimu se daje na stvaranje djela Sveukupna knjižnica raskolnika – Bibliotheca Schismaticorum Universa koje ima biti za pravoslavce ono što je za protestante Bellarminovo djelo O sporenjima o pravoj vjeri – De controversiis verae fidei. U Rimu je prijateljevao s Juanom Caramuelom polihistorom koji je, prije Leibnitza, iznašao binarnu aritmetiku (Mathesis biceps) na kojoj se temelji današnja kompjuterizacija. Kad je Križaniću došla ruku knjiga Adama Oleariusa o Moskoviji, iz koje saznaje da se u Moskvi otvaraju škole filozofskog učenja, daje pitati papu Aleksandra VII. da bi pošao u Rusiju. Otišavši u Moskvu bez papinoga blagoslova Križanić se posve u smislu svojeg mesijanizma kulture nudi caru na službu kao prevoditelj Biblije, bibliotekar, pisac slavenske gramatike. Car prihvaća ovo posljednje. No za godinu dana 1661. car izdaje ukaz kojim se Kižanića izgoni u Sibir. Prekapao je Križanić po svojem sjećanju čime si je mogao navući na glavu u zlu kob. Spominje se da ga je neki gospodin nešto upitao i da je on rekao jednu glupu riječ – “edno glupoe slovo” – koje ga je stajalo izgona u Sibir. Kao sibirski uznik ne baca koplje u trnje i proklinje zemlju koja ga je zatočila već radi i dalje za njeno dobro. Dovršava korektivnu Gramatiku. Piše trilogiju ekonomike, strategike i politike Razgovori o vladateljstvu. Kao misao vodilju stavlja joj na početku rečenicu: “Sva je politička mudrost u dvojemu: Poznaj sebe i ne vjeruj inorodnicima. Slaveni su sklopni pomami za tuđim – ksenomaniji, skloni tome da im tuđinci budu gospodari, da tuđinci njima vladaju – ksenoarhiji; da tuđincima vjeruju –ksenopistia, da tuđince goje i tove a svoj narod more.” Budući da Rusija od svih slavenskih naroda jedina ima narodne vladare na njoj je etnička i etička dužnost da ostalim slavenskim narodima pomogne kako bi skinuli sa sebe tuđinski njemački, turski, mletački jaram i ponovno zadobili svoje narodne vladare. Križanić nije za stvaranje nikakve sveslavenske države sa suverenom u Moskvi. Križanić piše i djelo O Božanskoj Providnosti – de Providentia Dei gdje veli da je mjerilo kojim se Bog vodi u ravnanju povijesti slava Boga, ali Boga koji je se utjelovio i koji je sebi pritjelovio Crkvu; Crkva je mjerilo zbivanja. A kad se unutar službene pravoslavne crkve pojavio u Rusiji raskol strarovjerstva Križanić, ostajući katolikom, blistavim djelom Opovrgnuće solovčanske molbenice pozivlje starovjerce neka ne čine raskola; to je, kako piše pravoslavni teolog Smirnov, jedini slučaj u povijesti da katolički teolog brani službenu pravoslavnu Crkvu od u njenu krilu nastalog raskola. Skrhan petnaestgodišnjim izgonom uznik Križanić piše oporuku od 400 stranica, on koji ničega nema. I dok čeka svoju smrt puče glas da je umro car Aleksej koji ga je izagnao u Tobolsk. Njegov sin Fedor ga pomiluje, hoće ga zadržati na unosnoj službi u Moskvi, no Križanić napušta Rusiju, i kao beskućnik stupa u dominikanski red u Vilniusu da tu, gdje je Possevino njegov nadahnitelj, tiskao svoju Moskoviju on tiska svoju. No kad je došao novi provincijal rekao mu je bude li spominjao Rusiju da će ga baciti u tamnicu. Pridruživši se vojsci Jana III. Sobieskjoga koja ide u pomoć od Turaka opsjedanom Breču i tu pogiba u bitci 12. rujna 1683.
A. Brückner sažimlje Križanićevu zlu kob riječima: Križanić je bio izvoditelj bez publike, virtuoz bez koncertne dvorane, propovjednik bez zajednice, zastupnik napretka kojemu se nitko nije priključio. Ima nešto tragično u tome kako u osami izgona u Tobolsku nastupa tolika inteligencija i opća obrazovanost, tolika inicijativa i originalnost, a da govorena ili pisana riječ nije našla slušatelja ni čitatelja, sudionika niti razumijevanja. No S.M. Solovjev, pisac magistralne Povijesti Rusije tvrdi da je Križanićevo rukopisno političko-politološko djelo Razgovori o vladateljstvu koje je Križanić namijenio svome izgonitelju caru Alekseju, bilo priručnom knjigom, “nastolnaja kniga”, Aleksejeva sina, obnovitelja Rusije Petra Velikoga. Reklo bi se: Ne kome je namijenjeno nego kome je suđeno. Peter Bezsonov, laik, slavenski filolog, koji je u 19. stoljeću otkrio Križanića, i pročitao njegove rukopise, zapanjen Križanićem koji ne mrzi zemlju koja ga je zatočila i čini dobro onima koji njemu naniješe zlo nalazi odgovor: Križanićevo srce bilo je ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu: ni koraka, ni retka, ni trenutka bez Boga i misli na njega; Nevidljivoga on je vazda osjećao, nosio i stavljao preda se kao vidljivoga. Samo iz te ljubavi bilo je moguće crpsti takovu ljubav prema svojemu narodu, slavenskome narodu, kakvom je plamtio Križanić, i kakva je na tlu surove stvarnosti prerastala u romantičku, skoro platonsku ljubav; samo je takovo srce moglo žarko zavoljeti Rusiju sred hladnoće koja je stalno i odasvud nadirala, i samo je ono moglo oprostiti Rusima i na oproštaju ni riječju ne spomenuti oproštenje; samo s takvom narodnom ljubavlju bilo je moguće zalagati se za čovječanstvo; i čovječanstvo što dalje tim više cijenit će plodove te ljubavi kod Križanića, kraj svih nacionalnih sukoba i sporova.
U raspravi poslije predavanju sudionici su predavača pitali o nekim potankostima vezano uz Križanićev životni put.