Zagreb, (IKA) – Svoje ovogodišnje uskrsno pismo zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u svjetlu Uskrsa, posvetio je Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije. Pismo je naslovio “Sinoda – Božji poziv na novi početak”.

Obraćajući se vjernicima svoje nadbiskupije, kardinal na početku govori o oživotvorivanju Vazma duhovskim događajem u Crkvi. Upravo na tim postavkama on razvija svoju misao o Sinodi kao o važnom vazmeno-duhovskom događaju za Zagrebačku nadbiskupiju. “Radosna vijest nije dana kršćanima da bi bili tužni i malodušni. Je li moguće da nam je Bog tako blizu kao što to ustima ispovijedamo, a da o tome oduševljeno ne govorimo životom? Danas Bog nama povjerava naviještanje; šalje nas iz euharistijske dvorane da bismo pronijeli veliku vijest kako nas Bog ljubi. Otac nebeski svakomu od nas progovara: Ti si moj sin, moja kći; u tebi je moja milina. Učimo u sebi i oko sebe prepoznavati djelo njegova Duha. Vazam je naš prelazak u novi i vječni savez. On nam omogućuje da postanemo sposobni živjeti kao sudionici stvarateljskoga djela Boga Oca, poslušni njegovoj volji kao Sin i sa Sinom, u zajedništvu ljubavi koja nas snagom Duha Svetoga oslobađa i budi čežnju za preobrazbom nas samih i čitavoga svijeta”, piše kardinal Bozanić, ističući kako Vazam uvijek podrazumijeva i putovanje, pa i mučni hod kroz pustinju. Ipak, “Pedesetnica je život Crkve koji je preporođen, ali koji ne dokida pustinju” pa je Crkva u obnovljenu životu “još osjetljivija na prožimanje života i pustoši”. U tom kontekstu piše o baštini Drugoga vatikanskoga koncila, o pokušajima i naporima koji su poduzimani, no “uza sve to, suočavamo se s činjenicom da su ono što vjerujemo i Bog u kojega vjerujemo u svakodnevnome življenju nedovoljno primjetljivi” bez obzira na činjenicu što se rabi kršćanski rječnik, poziva na kršćansku baštinu i gaji folklorni izraz. “Osobni život kršćana i njihova vjera kao da nemaju dodirnica s društvenim životom: s kulturom, znanošću, umjetnošću, politikom, gospodarstvom i drugim područjima javnoga života”, piše zagrebački nadbiskup. Stoga ističe kako se zagrebačka Crkva nalazi u završnom dijelu pripreme Druge sinode u kojoj se osobito želi pitati o prihvaćanju Koncila koji je sigurni kompas u dvadeset i prvom stoljeću.
Nabrajajući dosadašnja postignuća koja ohrabruju, kardinal Bozanić za to crkveno događanje ističe kako se “nitko u Božjem narodu, u Crkvi, ne smije naći na rubovima”, budući da je Koncil otkrio “nenadomjestive mogućnosti cijele Crkve”. Danas je nepojmljivo da se ne dopusti Duhu Svetomu progovoriti po vjernicima laicima. Oni Crkvi po primljenim karizmama vraćaju energiju, podupiru i izražavaju jedincatost Kristova tijela. Posebnost laikata jest da “posvećuje” svijet milošću koju je od Boga primio, ali isto tako da u Crkvi djeluje i usmjeruje je u njezinim izborima i u njezinim odlukama, piše zagrebački nadbiskup i dodaje kako je već po pripremi Sinode u nadbiskupiji “započeo novi oblik komunikacije” te se razvija “novi stil suodgovornosti svih vjernika za svoju župnu i svoju nadbiskupijsku zajednicu; jednom riječju: za svoju Crkvu”. On je također uvjeren te se nada da će se kroz sinodalno događanje naći rješenja za neka otvorena pitanja te da će se postaviti smjernice za buduće djelovanje mjesne Crkve.

Kardinal Bozanić se potom osvrće na suvremeno društvo koje se “po mnogočemu s pravom naziva društvom obrazovanja, učenja i komunikacije”, a u kojemu smo prisiljeni “baviti se mnoštvom pitanja” što može dovesti i do površnosti pa se sve više nameće zahtjev sabranosti iz koje slijedi i zauzetost za čovjeka i društvo. Tako on ponavlja povredu ljubavi: život kao da Boga nema, nebriga i narušavanje stvoriteljskoga sklada, obescjenjivanje života od začeća do naravne smrti, iskorištavanje drugih ljudi, nebriga za siromašne i potlačene, zloporaba darova koji su dani na službu drugima, vršenje političke i gospodarske uloge bez odgovornosti, pokvarenost, korupcija, medijsko nepoštivanje istine i ljudskoga dostojanstva. Crkva u Hrvatskoj se osjeća odgovornom i zauzetom za vrednote i za prinos svome društvu. “Iako to u javnosti često nije priznato niti predstavljeno na objektivan način, vjernici – uza svu svoju nesavršenost – daju dušu našemu hrvatskom društvu. Naše pogreške, s kojima se i mi sami trebamo neprestano i ozbiljno suočavati, preuveličavaju se i ističu, dok se uspjesi umanjuju, previđaju ili zataškavaju, a Crkvu se s puno strana prisiljava na prilagođivanje društvenim pomodarskim gibanjima”, piše kardinal i dodaje kako “bismo s pravom mogli biti ogorčeni što se mnoge činjenice iz crkvenoga života iskrivljuju, mi jedino želimo da nam se dopusti raditi za dobro”. Kao vjernici tražimo i gradimo blagoslov za hrvatski narod i za europsko zajedništvo u kojemu se vjernici trebaju zalagati za život što zahtijeva i suprotstavljanje pobačaju i eutanaziji, jer se time liječi društvena rana “koju ni u kojemu trenutku ne smijemo previdjeti, ma koliko to izgledalo nepopularno”, pa kardinal ističe da su nam potrebna “savezništva koja neće okupiti samo kršćane, nego sve ljude koji ponekad osjećaju preslabu zaštitu istine o ljudskome dostojanstvu”. U tom pogledu on poziva na pojačanu molitvu kao savezništvo s Bogom. Bez toga kršćanima prijeti utapanje u prosječnost i prilagođavanje glavnim tijekovima koje nameće pomodarstvo.

“U ozračju društva koje je zaglušeno orkestriranim odvlačenjem pozornosti od bitnoga i vjernici su pod prijetnjom otuđenja koje ne dopušta otvorenost za molitvu. Umjesto da molitva ima povlašteno mjesto u svakodnevnom životu, sve dobiva svoje mjesto prije molitve. No, ostaje istinitim da nam molitva daje identitet, usmjeruje nas, otkriva smisao. Nije dostatno prilagoditi programe i planove, govor i sredstva komuniciranja; nisu dostatne ni karitativne akcije, nego rast svetosti koja se rađa iz zajedništva s Bogom u molitvi. Nema društvene obnove, nema obnove hrvatskoga društva koja ne polazi od molitve. Preobrazba društvenih prilika i struktura ima svoje polazište u susretu s Bogom u molitvi koja na taj način postaje moćna snaga u povijesnim događanjima. Povijest treba čitati u molitvi, da bi se u njoj otkrili tragovi Božje nazočnosti, a zatim u svjetlu Božje riječi, molitvom proročki zahvaćamo u povijest”, piše kardinal Bozanić, još jednom podsjećajući kako vrijednosti danas izgledaju kao teret. Ljudska sebičnost, “u ime zahtjeva za učinkovitošću i tzv. napretkom, onu vrijednost koja oslobađa pretvara u teret, kojega se treba osloboditi”, a posljedica toga je neuravnoteženost, nepravda i otvaranje vrata smrti da bi vladala zemljom, “braneći svjetlu uskrsnuća da u život vrati sve što je tama gurnula u trulež”. Tako pritiješnjeno čovječanstvo, ovisno o vlastitim potrebama, sa svim svojim zabludama i izgubljenostima “luta iz jedne pustolovine u drugu, tražeći hranu koja bi ga nasitila i služeći gospodarima koji ga izrabljuju”, piše zagrebački nadbiskup, ističući kako je dramatično vidjeti ljudska nastojanja “kako grčevito posežu za prolaznim, uzvisuju moć umjetno stvorenih vođa, stvaraju mitove i slijede ideologije”, a tužno je i promatrati kako se “najprije vežu uz jednu vrstu prosudbi ili osjećaja, da bi ih ubrzo pretvorili u suprotne, neprestano se hvatajući stvari koje zavaravaju i zavode, a zatim ih odbacuju uz obescjenjivanje i dokidanje svake dosljednosti i dostojanstva”.

“Zemlja na kojoj bi mogao procvjetati život toliko se puta pretvara u prostor osvajanja; čovjeka, muškarca i ženu koji rade često se svodi na iskoristivu radnu snagu ili pak na prostituirano tijelo za one koji – želeći kupiti užitak – na druge prenose vlastitu prazninu bez ljubavi. U takvoj nepravdi djeca, ona tek začeta ili već rođena, bolno su prepuštena odraslima da ih rabe kao igračke, a koliki mladići i djevojke koji sanjaju o radosnoj slobodi postaju tek klijentima prljavih lanaca droge?” Tako politika često postaje borba za osobnu premoć, ili premoć skupine nad skupinom pri čemu stradava istina. “Poticano i nekim masovnim medijima kojima je hrana za djelovanje jednako tako moć, a ne služenje čovjeku u istini, ozračje društvenoga života i odnosi među ljudima zatrovani su napetostima koje dovode do pomanjkanja ljudske osjetljivosti i do gorčine, samoće, tjeskobe i nepovjerenja. To je utroba iz koje se u konačnici rađa nesposobnost za razvijanje općega dobra; nesigurnost koja zahvaća mladež; nespremnost bračnih drugova na uzajamnu ljubav, žrtvu, odgovornost i praštanje što među supružnike unosi lomove i rastave”, piše kardinal Bozanić, pozivajući vjernike da se, zahvaćeni dinamikom Vazma, odupru svemu što vodi i osiromašuje kršćansku kulturu ljubavi, a osobito malodušju. “Pozvani smo hrabro i zauzeto umiješati se u svjetska zbivanja tamo gdje nedostaje ljubavi, gdje se napušta put pomirenja, gdje se olako zanemaruju vrijednosti, gdje se na složena i duboka pitanja daju površni odgovori, gdje su stvoreni svijet, a osobito čovjek, ugroženi i gdje ljudi postaju prijetnjom jedni drugima. Naša Crkva, koja se obnavlja u vjeri, postaje blagoslovom za kršćanstvo i ljude u hrvatskoj domovini kada je spremna služiti onako kako je to Krist činio”, zaključuje svoje uskrsno pismo kardinal Bozanić, čestitajući svima svetkovinu Uskrsa.