Zagreb, (IKA) – Ukop dr. fra Izidora Zvonimira Hermana, koji je preminuo u petak 31. ožujka u Zagrebu, održan je u Samoboru u utorak 4. travnja. Misu zadušnicu i obred ukopa predvodio je zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić u zajedništvu sa sedamdeset redovničkih i dijecezanskih svećenika i uz sudjelovanje mnoštva vjernika. O fra Izidoru su govorili fra Ivan Dugandžić uime KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, fra Franjo Tomašević uime braće franjevaca te mr. Gordan Črpić uime vjernika iz Samobora.

Pismo sućuti kardinala Josipa Bozanića provincijalnome ministru fra Željku Železnjaku i svim franjevcima HFP sv. Ćirila i Metoda pročitao je prof. dr. Tomislav Zdenko Tenšek, dekan KBF-a. Pokojni je fra Izidor Zvonimir svojim redovničkim i svećeničkim služenjem Riječi Božjoj kao profesor biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nastojao u svome životu ostvarivati susret s Bogom. Molimo za njegovu dušu da uđe u novi Jeruzalem u kojemu smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu (Otk 21,4), poručio je kardinal Bozanić. Pismo sućuti poslao je i fra Johannes B. Freyer, rektor Antonianuma, a pročitao ga je fra Nikola Vukoja.

Još kao sjemeništarac Izidor je bio jako marljiv, izvrstan đak, a naročito je imao dar i ljubav za jezike. Volio se šaliti, a isticao se i dobrotom i plemenitošću, rado je pomogao drugima. Već od novicijata pokazivao je ljubav prema Svetome pismu koja je prevagnula u njegovu životu. Biblija je postala njegova ljubav i njegovo zanimanje. U samostanu i provinciji braća su ga voljela, jer je bio duhovit i neposredan te osebujan u izričajima, pa su rado komunicirali s njime. Osobito su ga cijenili njegovi studenti, svi su ga jednostavno zvali “Profesore” i nakon što su završili studij. Poznati su njegovi ispiti u samostanskoj blagovaonici i u vrtu, bili su događaj i za njega i za studente, rekao je fra Franjo Tomašević uime braće franjevaca.

Prema riječima dr. Dugandžića, njegova kolege s Katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta, fra Izidor – Žiga – bio je pravi zaljubljenik u velikoga Taržanina Pavla. Fascinirao je znanjem i načitanošću, a bio mu je urođen i pavlovski cinizam, pa i sarkazam, što je u susretu s Pavlovim polemičnim spisima samo još dogradio. I među kolegama i među studentima bio je prepoznatljiv po svome slobodnom, neposrednom i nesputanom ponašanju, često praćenu upravo pavlovskim cinizmom, što je u prvi mah moglo djelovati na nekoga zbunjujuće, ali tko god ga je imalo bolje upoznao, osjetio je toplo i široko srce koje voli svakoga čovjeka.

Mr. Črpić opisao je koliko je fra Izidor značio za samoborsku zajednicu vjernika. Bio je velik propovjednik, intelektualac, fascinirao je poznavanjem Pisma, jednostavnim iznošenjem njegove slojevitosti, poruke koju je Bog odaslao ondašnjim ljudima i koju šalje nama danas. Izrazio mu je i zahvalnost za franjevačku prisutnost u ovoj zajednici, za svaku propovijed, svaki nagovor, utjehu, ohrabrenje i iskrenu dobronamjernu kritiku, a posebice za britku duhovitost.

Kad je obolio, fra Izidor se nije tužio, nije od svoje bolesti učinio središte oko kojega bi se svi vrtjeli niti je druge zamarao svojim zdravstvenim poteškoćama. U težim danima bolesti strpljivo, vedro i nadasve bratski ga je njegovao i pomagao mu u svemu što je bilo potrebno fra Emanuel Jelić. Njegova ga je ruka često podržavala, a i u posljednjim trenucima života fra Izidor je držao upravo fra Emanuelovu ruku kroz koju je bio povezan s cijelim franjevačkim bratstvom. Bolesnome fra Izidoru pomagali su u Domu zdravlja Samobor liječnik prim. dr. Slavko Lovasić i medicinska sestra Ružica Fauković, brižni su prema njemu bili i u bolnici Milosrdnih sestara u Vinogradskoj u Zagrebu gdje su ga nekoliko puta spašavali od najtežega, a gdje je blago u Gospodinu, okružen braćom fra Amatom Lotspeichom i fra Emanuelom Jelićem, i preminuo.

Biskup Valentin Pozaić molio je Gospodina da usliši molitve svoje zajednice koju je svojom ljubavlju skupio na proslavi ukopa svoga sluge Izidora te milostivo pridruži svoga slugu Izidora slavnoj pobjedi uskrsnuća Isusa Krista. Citirao je i sv. Pavla: Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umremo, s njime ćemo i živjeti (2 Tim 2,11). Vjerujemo da je fra Izidor Zvonimir Herman sada u društvu apostola Pavla čije svete spise je s velikom predanošću proučavao i da s njime sada ima uvid u potpunu istinu, veću od onoga što su mu oči gledale, što su mu uši slušale, veću od svega što mu je bilo u srcu.
Nakon pogreba braća franjevci, svećenici, vjernici, rodbina, prijatelji i znanci okupili su se u Kući susreta Tabor, gdje su podijelili svoja lijepa iskustva života s prof. Hermanom.

Izidor Zvonimir Herman, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, blago je u Gospodinu preminuo u petak 31. ožujka u Zagrebu u 58. godini života, 41. godini redovništva i 32. godini svećeništva. Rođen je 6. lipnja 1948. od oca Stanislava i Agate r. Jalušić u Belici kraj Čakovca. U Red manje braće ušao je 1. kolovoza 1965. Prve zavjete položio je 2. kolovoza 1966., a svečane zavjete 21. listopada 1973. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1974. u Zagrebu. Teologiju je studirao u Zagrebu, Asizu i Strassbourgu, gdje je i magistrirao. Doktorirao je u Rimu 1983. godine i u Hrvatskoj je bio jedini koji je doktorirao iz biblijskih znanosti, specijalizirao je sv. Pavla. Bio je profesor na Antonianumu od 1981. do 1987., a od 1988. do umirovljenja 2004. godine na KBF-u u Zagrebu gdje je bio i 11 godina predstojnik Katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta. Po povratku iz Rima do svoje smrti živio je u franjevačkome bratstvu u Samoboru gdje je, koliko je mogao zbog svojih profesorskih obveza, sudjelovao u različitim pastoralnim djelatnostima u crkvi Uznesenja BDM, a pomagao je i okolnim župama.