Zadar, (IKA) – Na dan preminuća utemeljitelja benediktinske zajednice sv. oca Benedikta, u utorak 21. ožujka zadarski nadbiskup Ivan Prenđa predvodio je u crkvi Sv. Marije u Zadru svečano misno slavlje zajedno s brojnim svećenicima. “Tolika su stoljeća prisutna po Benediktovu duhu u našem gradu, to je blagoslov za sve nas”, rekao je nadbiskup u uvodnoj riječi slavlja, pozivajući na molitvu za život zadarskog samostana, budućnost svih benediktinaca i njihov pomladak.

U svjetlu čitanja iz Knjige Postanka, čiji odlomak govori o početku Abrahamove povijesti i njegovu izlasku iz očinskog zavičaja, što je početak povijesti jednog naroda, nadbiskup Prenđa je rekao kako je povijest Abrahamova i povijest sv. Benedikta i povijest svakog iskrenog tražitelja Boga. Benedikt je shvatio da mora otputovati iz rodnog zavičaja, potom i napustiti studij u velikom gradu, otići iz prvog prebivališta i Subiaca, dok nije stigao i ostao na Monte Cassinu: “u zemlji koju mu je Gospodin odredio za nicanje novog, nepreglednog mnoštva u kojem će biti blagoslovljeni narodi: naviještanjem evanđelja, molitvom i radom, zajedništvom i kulturom koja je nicala iz novog duhovnog zavičaja kojeg je Gospodin blagoslovio. Sve je imalo samo jedan cilj: unositi u povijest, kulture, u duše svetost koja preobražava na zemlji i daje novi smisao ljudskim naporima i konačno povijesti – da Bog bude sve u svemu”, rekao je nadbiskup Prenđa u propovijedi.

Da bi to postigao znao je da ljudskoj naravi, nestalnoj i slaboj, treba dati potporu i ohrabrenje te je postavio ozbiljna asketska pravila odricanja, potpuno odreknuće od bilo kojeg oblika vlastitog posjedovanja. “Uveo je disciplinu za život i rad u svoje zajednice. Poznavao je visoke asketske ideale istočnog monaštva: post, odricanje od sna, mrtvljenje, trajne molitve. Uklopio ih je na realističan način u svoje znamenito Pravilo, uravnoteženo je postavio te potrebne stvarnosti u duhovnom životu. Ali, iznad svega mu je bio cilj promijeniti ljudsko srce, iskorijeniti mane i potaknuti ljubav u svojim monasima i monahinjama. U tome je vidio izvor mira i radosti u duši što je pravo bogatstvo kuće Božje”, istaknuo je nadbiskup Prenđa.

Zavičaj kojeg su Abraham i Benedikt napustili nadbiskup smatra metaforom za našu ljudsku zarobljenost, teret grijeha i navezanosti na varljive vrijednosti koje nas čine nesposobnima za povratak sebi, Bogu, ljudima i vrednotama duha. “Kad se dogodi taj izlazak iz svog zavičaja – zarobljenosti, može započeti put na kojem prepoznajemo Boga. Sve stvarnosti dobivaju svoju realnu boju i svoje pravo mjesto. Tek tada počinjemo shvaćati i otkrivati koliko je moćna Božja riječ u našoj nutrini i kako nam je na dohvatu ruke Kruh života koji je moćna hrana djevica, mučenika, redovnika, muževa i žena”, pojasnio je nadbiskup, dodavši da je to lijek individualizmu koji prijeti razaranju prijateljstava osobnih i među narodima, obiteljskih i samostanskih zajedništava.
“Očito je da je ostvareni Benediktov ideal traženja Boga i ostvarenja zajedništva s njim u ovim zemaljskim dimenzijama i nakon njegove smrti kroz duga stoljeća ostao trajni zadatak onih koji su ga uzeli za ideal i učitelja na putu svetosti.

Ali ne samo za njih i koludrice u samostanu Sv. Marije, već i za svakog od nas koje Bog poziva na izlazak iz naše zatrpanosti sporednostima, u slobodu i radost djece Božje” zaključio je nadbiskup Prenđa, poželjevši da nas i ova korizma približi radosti u duši koju Isus obećava onima koji povjeruju.