Varaždin, (IKA) – U posebnom priopćenju Biskupski ordinarijat Varaždinske biskupije žali zbog medijskih pokušaja osporavanja prava na povrat zgrade nekadašnjeg isusovačkog kolegija u Varaždinu u koji je danas smješten Fakultet organizacije i informatike (FOI) kao i način na koji su se u tu kampanju uključili lokalni vlastodršci. Pitanje je čisto pravne naravi i pripada nadleštvu pravne države, a pokušaji njegova medijskog eksploatiranja, tj. apeliranja na javno mnijenje u kojima se pomoću neistina i poluistina kod javnosti pokušava izazvati nekakva sućut i naklonost prema sebi, a revolt prema Crkvi, ne mogu i nikad neće moći nadomjestiti argumente.
Zgradu nekadašnjeg isusovačkog kolegija, građenu od 1656. do 1686., po ukinuću isusovačkog reda naslijedili su pavlini 1776. Kada su i oni ukinuti, 1786., zgradu je preuzeo državni erar u čijem je vlasništvu ostala i nakon propasti Habsburške monarhije i stvaranja Države SHS, te Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Bila je korištena u razne svrhe (žitnica, bolnica, tvornica burmuta, sud) dok nije ministarstvo pravde, u okviru rješavanja pitanja državne Vjerozakonske zaklade, koja se temeljila na imovini oduzetoj samostanima, svojim rješenjem od 16. XII. 1940. odredilo da se vrati u vlasništvo i upravu Zagrebačke nadbiskupije. U tom rješenju izričito stoji da zgrada za razliku od nekih drugih objekata nije vlasništvo Općine slobodnog i kraljevskog grada Varaždina, nego državnog erara, pa stoga za njezin prijenos u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije nije potrebna suglasnost grada. Na temelju te odluke u vlastovnici je uknjiženo pravo vlasništva u korist Zagrebačke nadbiskupije 8. II. 1941. Takvo je vlasničko stanje promijenjeno 18 godina kasnije, rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Varaždin od 27. XI. 1959., na temelju kojega je 14. III. 1960. zgrada uknjižena kao društveno vlasništvo koje je 21. XII. 1962. prenijeto na općinu Varaždin i dano na korištenje Višoj ekonomskoj školi u Varaždinu, prerasloj u današnji FOI. Zahtjev za povrat zgrade podnesen je 14. IV. 1997. imajući u vidu potrebe Varaždinske biskupije na čijem se osnutku tada radilo.
Kako je moguće unatoč svih ovih činjenica “s konsternacijom” tvrditi da Crkva traži zgradu “koja od Josipa II. nije bila u njezinu vlasništvu” ili pak da se radi o nekakvoj “protuzakonitoj radnji” ostaje nam nejasno, to više što nam je teško kod gospode iz akademskih i političkih krugova pretpostaviti zaobilaženje istine ili opiranje pravu i pravdi. Argument po kojem ni sporazum sa Svetom Stolicom ne predviđa povrat objekata koji su u obrazovnoj funkciji otpada jer FOI nije vlasnik zgrade u kojoj se nalazi, a Crkva je, s druge strane, potražuje kao kapitalni objekt. Inzistiranje na vlastitom pravu, poručuju nam političari, najbolji poznavatelji narodnog raspoloženja i tumači narodne volje, samo će navući “bijes” na Crkvu. Vrlo zanimljivo upozorenje. Oni koji od Crkve očekuju više “skromnosti i respekta” očito poistovjećuju te dvije kvalitete s odustajanjem od prava na vraćanje otetoga i povlačenjem u sakristije. Iste bismo kvalitete i mi voljeli vidjeti kod lokalnih obnašatelja vlasti čiji su nas arogantni i arbitrarni istupi ovih dana upravo zapanjili i pružili nam zoran primjer pokušaja lokalne političke opstrukcije u ostvarivanju prava zajamčenog državnim, odnosno međudržavnim zakonodavstvom. Obveze koje je država preuzela međunarodnim ugovorom i koje su ušle u njezino vlastito zakonodavstvo ne mogu ne ticati se lokalne vlasti. Ne tako davno slušali smo s najvišeg državnog vrha riječi “pacta sunt servanda”. To valjda vrijedi za sva “pacta” bez izuzetka. Pravo vlasništva je zajamčeno Ustavom RH i mora se provoditi u praksi. Stoga se izjavama, davno prevladanima, o nekakvim prioritetima, zapravo gazi ta ustavno-pravna kategorija. Kako mislimo ući u Europu bez poštivanja jednog od osnovnih prava – prava vlasništva?
Teško je vjerovati da je smještaj FOI-ja u zgradi iz XVII. st. koja se naslanja na katedralu (ima zazidana vrata koja vode u katedralu!) i s njom čini jedinstvenu arhitektonsku i povijesnu cjelinu od presudne važnosti za razvoj visokog školstva u Varaždinu, dok se u isto vrijeme u Gradskom poglavarstvu odobrava urbanistički plan kojim se na lokaciji Ribnjaka predviđa sveučilišni kampus s kompleksom fakulteta i rektoratom, društvenim centrom i restoranom, studentskim domovima i stanovima za nastavnike. Zar samo za FOI tamo neće biti mjesta? Njima ne bi odgovarala moderna zgrada fakulteta primjerena vremenu i zahtjevima struke koju im je, uostalom, država obećala izgraditi? Sa strane Biskupije više je puta nedvosmisleno ponavljano da nikome nije ni na kraj pameti “bacanje Fakulteta i studenata na ulicu” te da će FOI ostati u zgradi, dok mu se ne pronađe ili izgradi novo sjedište, što je svim zainteresiranim stranama nedavno jasno rečeno i u ministarstvu pravosuđa, no to ne može biti razlog osporavanja ili odugovlačenja povrata zgrade u vlasništvo Biskupije. Ta se činjenica uporno zaobilazi i prešućuje u medijskim istupima u kojima upravo to isticanje “bacanja na ulicu” treba imati udarni propagandni efekt.
Prilikom ustanovljenja Biskupije u Varaždinu kao i raznih drugih svečanih prilika i radnih susreta na lokalnoj razini obvezatno se isticalo zadovoljstvo činjenicom što je Varaždin biskupski grad, no kad Biskupija traži prostor koji joj je potreban za njezino dugoročno normalno djelovanje, i to ne nešto tuđe, nego ono što joj po pravu pripada, onda nailazi na tisuću prepreka, i to od strane onih koji bi trebali biti primjer i garancija u provođenju prava i zakona. Denacionalizacija u ovoj zemlji po uvjerenju nekih interesnih krugova očito ne ovisi ni o jednom ni o drugom, no ako ništa drugo, barem je to definitivno postalo jasno.