Vatikan, (IKA) – Papa Benedikt XVI. primio je 28. siječnja u Vatikanu prelate preslušatelje, službenike i odvjetnike suda Apostolske Stolice Rimske rote u redovnu godišnju audijenciju. Donosimo opširne naglaske iz prvog susreta pape Benedikta XVI. s članovima Rimske rote:

“Kao što dobro znate, pozornost posvećena procesima o ništavosti ženidbe sve više nadilazi jedno usko stručno područje. Pravorijeci crkvenog suda u toj materiji, naime, imaju izravnog utjecaja na mogućnost primanja pričesti velikog broja vjernika. Upravo taj vidik, tako odlučujući s gledišta kršćanskog života, objašnjava zašto se pitanje ništavosti ženidbe opetovano javljalo i u tijeku nedavne Sinode o euharistiji. Moglo bi se na prvi pogled činiti da pastoralna briga izražena u sinodskim radovima i duh pravnih uredbi sabranih u uputi Dignitas connubii međusobno duboko razlikuju, čak dotle da gotovo proturječe. S jedne strane čini se da su sinodski oci pozvali crkvene sudove da se postaraju da vjernici čiji bračni status nije u okvirima kanonskih normi mogu što prije regulirati svoj ženidbeni status i ponovno pristupati euharistijskoj gozbi. S druge strane, međutim, kanonsko pravo i nedavna uputa kao da, naprotiv, postavljaju ograničenja tome pastoralnom poticaju, kao da bi glavnu brigu predstavljalo izvršenje predviđenih pravnih formalnosti, uz rizik da se zaboravi pastoralna svrha postupka. Iza te se impostacije krije tobožnje proturječje između prava i pastoralna općenito… U ovom prvom susretu s vama želim se usredotočiti na ono što predstavlja temeljnu dodirnu točku između prava i pastorala: ljubav prema istini.

(…) Kanonski postupak o ništavosti ženidbe predstavlja u osnovi sredstvo za utvrđivanje istine o bračnoj vezi. Njegova osnovna svrha nije, dakle, beskorisno komplicirati život vjernika, a još manje dodatno zaoštriti njihove međusobne odnose, već samo stajati u službi istine. Sam postupak općenito, uostalom, nije po sebi neko sredstvo za zadovoljavanje bilo čijih interesa, već podatno sredstvo za ispunjavanje dužnosti pravednosti da se svakome dadne ono što mu pripada. Postupak je, upravo u svojem bitnom ustroju, institucija pravednosti i mira… Svaki sistem procesa mora, dakle, težiti da zajamči objektivnost, pravodobnost i učinkovitost sudskih odluka.

Od temeljne je važnosti, također na ovom području, odnos između razuma i vjere. Ako je postupak nešto što odgovara ispravnom razumu, ne smije čuditi činjenica da Crkva primjenjuje ustanovu postupka za rješavanje unutarcrkvenih pitanja pravne naravi. Konsolidirala se tako sada već višestoljetna tradicija, koja se očuvala sve do naših dana u crkvenim sudištima u cijelom svijetu. Treba, osim toga, također imati pred očima da je kanonsko pravo na vrlo istaknut način pridonijelo, u doba srednjovjekovnoga klasičnog prava, usavršavanju oblikovanja same institucije procesa…

Pribjegavanje sudskom procesu, u pokušaju da se odredi što je pravedno, ne samo da ne cilja zaoštravanju sukoba, već ide za tim da ih se učini čovječnijima, pronalazeći objektivno prikladna rješenja za zahtjeve pravednosti. Naravno da to rješenje samo po sebi nije dovoljno, jer osobe trebaju ljubav, no kada je neizbježno ono predstavlja značajni korak u tome pravcu…

Nijedan proces nije strogo uzevši protiv jedne od strana, kao da bi se radilo o tome da se istoj nanosi neka nepravedna šteta. Cilj nije oduzeti neko dobro nekom, već ustanoviti i čuvati dobra što pripadaju osobama i ustanovama. Tome promatranju, koje vrijedi za svaki postupak, u slučaju pretpostavke o ništavosti ženidbe dodaje se jedno drugo specifičnije. Ovdje nije u pitanju neko dobro oko kojeg se dvije strane spore kojoj ono pripada. Predmet postupka je naprotiv ustanoviti istinu o valjanosti ili nevaljanosti konkretne ženidbe, znači jedne stvarnosti na kojoj se temelji ustanova obitelji i koja se u najvećoj mjeri tiče Crkve i građanskog društva. Samim tim se može reći kako je u toj vrsti postupaka sama Crkva naslov na koji je upućen zahtjev za izjašnjavanjem o toj istini. (…) Kriterij traženja istine… može poslužiti da dokučimo drugi vidik toga pitanja: njegovu pastoralnu vrijednost, koja se ne može odijeliti od ljubavi prema istini. Može se, naime, katkad dogoditi da je pastoralna ljubav okaljana naklonošću prema određenim osobama.

To se držanje može činiti pastoralnim, ali u stvarnosti ne služi dobru osoba i same crkvene zajednice; izbjegavajući suočavanje s istinom koja spašava, ono se može čak pokazati kontraproduktivnim u odnosu na spasenjski susret svakog pojedinca s Kristom. Načelo nerazrješivosti ženidbe, koje je Ivan Pavao II. snažno istaknuo na ovome mjestu, pripada cjelovitosti kršćanskog otajstva.

Danas, nažalost, možemo konstatirati da je ta istina ponekad potamnjena u savjesti kršćana i ljudi dobre volje. Upravo zbog toga je lažno služenje koja se može pružiti vjernicima i nekršćanskim bračnim parovima koji su u poteškoćama kojim se u njima jača, pa bilo to i samo na implicitan način, težnja da zaborave nerazrješivost njihove veze.

Na taj način, eventualna intervencija crkvene institucije u postupcima ništavosti izlaže se opasnosti da izgleda kao čisto ustanovljivanje jednog promašaja. Istina koja se traži u parnicama o ništavosti ženidbe nije neka apstraktna istina, istrgnuta iz područja dobra osoba. To je istina koja je sastavni dio ljudskog i kršćanskog puta svakog vjernika. Prema tome, vrlo je važno da se ustanovi u razumnom vremenu. Božja providnost zna sigurno izvući dobro iz zla, čak i onda kada crkvene ustanove zanemare svoju dužnost i počine greške. Ali je velika obaveza da se institucionalno djelovanje Crkve u sudištima približi vjernicima. Osim toga, pastoralna osjetljivost mora dovesti do toga da se pokuša preventivno djelovati oko ništavosti ženidbe prilikom samoga pripuštanja ženidbi te da se uloži truda kako bi bračni drugovi riješili svoje eventualne probleme i našli put pomirenja. Sama pastoralna osjetljivost pred stvarnim situacijama osoba mora ipak dovesti do očuvanja istine i primjene predviđenih normi kako bi se ta istina branila u postupku”, rekao je papa Benedikt XVI. u obraćanju članovima Rimske rote.