Zagreb, (IKA) – Dr. Željko Tanjić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je prvo uvodno predavanje na Teološko-pastoralnom tjednu u utorak 24. siječnja o temi “riječ teologije u vrtlogu znanosti” u kojemu je prikazao “znanstveni mentalitet” kao izričaj današnje kulture, izložio neke elemente važne za odnos teologije i znanosti u kulturi “znanstvenoga mentaliteta” te pokušao odgovoriti na pitanje što teologija mora učiniti kako bi vjerodostojno i djelotvorno mogla govoriti o Bogu unutar te kulture “znanstvenog mentaliteta”. Razlažući neke elemente važne za odnos teologije i znanosti u današnjoj kulturi “znanstvenoga mentaliteta” dr. Tanjić iznio je nekoliko teza, a kao prvu da teologija ne smije znanost promatrati kao izvor straha ili opasnosti, što se često događa unutar crkvene zajednice. Istaknuo je također da u teološkom pristupu znanosti nije dovoljno govoriti samo o granicama znanosti ili o mogućoj komplementarnosti, nego je potrebno biti svjestan da svaka znanost odgovara na jasno “zašto” unutar svojega formalnog objekta i da posjeduje bezgranični materijalni objekt. Ukazao je i da bi okosnica susretanja teologije i drugih znanosti trebala biti antropologija te da se sve mora učiniti kako bi teolozi sve više izravno poznavali znanstvenu misao i rezultate znanstvenoga rada i istraživanja. Odgovarajući na pitanje što teologija mora učiniti kako bi vjerodostojno i djelotvorno mogla govoriti o Bogu unutar kulture “znanstvenoga mentaliteta”, istaknuo je da je potrebno ponovno progovoriti o kršćanskoj slici Boga. Za taj govor važno je dobro poznavati razine znanstvene racionalnosti našega vremena. Istaknuo je i da teologija mora pokazati povezanost između kršćanskoga logosa i univerzalnosti istine te da unutar znanstvene racionalnosti teologija mora ukazivati i na drugačije oblike racionalnosti. Komentirajući što teologija kao znanost može reći suvremenoj znanosti, istaknuo je da je teologija kroz stalnu raspravu o vlastitoj znanstvenosti primjer drugim znanostima u razotkrivanju dogmatskog i ideološkog karaktera racionalizma vlastitih znanstvenih područja. Teologija svojim pristupom znanosti, svojom poviješću i prije svega eshatološkom otvorenošću upozorava na neprimjerenost bilo kojega apsolutiziranja povijesnih vidova znanstvenoga rada, pojasnio je. Dr. Tanjić istaknuo je i da teologija ukazuje na činjenicu kako jednostrano korištenje pojma znanosti i njenog shvaćanja vodi osiromašenju stvarnosti i redukciji čovjeka i društvenih odnosa na zacrtane, determinirajuće sustave. Na kraju je poručio da teologija ne treba samo slijediti rezultate znanstvenih istraživanja, nego i otvoreno i dijaloški postavljati pitanja znanosti. O mogućnostima i granicama suvremene znanosti govorio je dr. Tonči Matulić sa zagrebačkog KBF-a. U izlaganju je ukazao da treba voditi računa o distinkciji čiste znanosti koja istražuje istinu, i ukoliko istražuje istinu ona nema moralnih objekcija, od primijenjene znanosti koja ne istražuje na prvom mjestu istinu, nego primjenjuje određena znanja i spoznaje u svrhu ostvarenja neke druge svrhe te je od početka do kraja sva impregnirana moralnim objekcijama. Dr. Matulić je analizirao mogućnosti suvremene znanosti, prokomentiravši da je najbolju teološku sintezu analize suvremene znanosti dao II. vatikanski koncil u Gaudium et spes. Istaknuo je teze iz znanstvenog članka da moderna znanost svoje ishodište ima u kršćanstvu i to najprije u biblijsko-teološkom pogledu na svijet, što se potkrjepljuje s tri istine o svijetu: da je stvoreni svijet dobar, da u stvorenom svijetu vladaju sklad i zakonitost te da je stvoreni svijet inteligibilan.