Zagreb, (IKA) – “Narativna teologija u vjeronaučnoj nastavi” tema je Katehetske zimske škole za vjeroučitelje osnovnih škola koja je u četvrtak 12. siječnja započela na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Školu su priredili Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije i Zavod za školstvo Republike Hrvatske.

Otvarajući susret, predstojnik NKU HBK dr. Ivica Pažin istaknuo je kako ova Katehetska zimska škola nema za cilj raspravljati i tumačiti mnoge teorije i područja narativnosti u okviru vjeronaučne nastave, već za cilj ima pripovijedati, odnosno zaviriti u prostranstva biblijskoga pripovijedanja suvremenih modela i komunikacije.

Nazočne je pozdravio i poželio im uspjeh u trodnevnom radu i dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu dr. Anto Mišić. Uime ministra znanosti, obrazovanja i sporta pozdravne riječi uputio je Ivan Milanović Litre, rekavši kako su upravo vjeroučitelji pozvani tražiti nove izričaje kako bi Isusovu poruku učinili bliskom i zanimljivom djeci i mladima. Stoga je potrebno obratiti pozornost na trajno usavršavanje nastavnika u koje pripada i ova Katehetska škola, istaknuo je Litre.

Uime ravnatelja Zavoda za školstvo RH Vinka Filipovića, pozdrav je uputio viši savjetnik Zavoda prof. Dalibor Adžić, također istaknuvši važnost stručnoga usavršavanja nastavnika i vjeroučitelja.

Zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić istaknuo je važnost načina pripovijedanja koje mora biti svjedočko, iskustveno i osobno. Povijest koju mi prenosimo jest spasenjska, koja je posredovanje žive i privlačne osobe Isusa Krista. Pripovijedajući o Kristu, istodobno pripovijedamo o sebi i vlastitoj povijesti i prijateljevanju s njime, uključujući u tu povijest i naše slušatelje u kojima sam Krist stvara njihovu povijest, zaključio je biskup Košić.

Prijepodnevnom dijelu Katehetske zimske škole nazočili su, među ostalima, predstojnik Katehetskoga instituta KBF-a u Zagrebu dr. Josip Baričević, predstavnici Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta, viši savjetnici za vjeronauk pri Zavodu za školstvo RH u Zagrebu i Splitu te brojni profesori, djelatnici HBK, predstojnici biskupijskih katehetskih ureda, viši savjetnici pri NKU i vjeroučitelji.

Prvo predavanje u prijepodnevnom dijelu na temu “Naracija između iskustva i poruke” održao je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. Ivan Šarčević. Govoreći o narativnom jeziku i narativnoj teologiji, istaknuo je kako on nije anti spekulativan, premda se danas nalazimo u stalnom procjepu govora o Bogu i nemogućnosti da to učinimo do kraja. Biblija se stoga nalazi između historiografije i književnosti, jer se njezina naracija bazira na tzv. performativnosti, a za cilj ima posvjedočiti idućim pokoljenjima ono što čovjek kroz iskustvo nosi u sebi. Stoga se narativna analiza biblijskih tekstova razlikuje od povijesno kritičke metode koja je “gledanje kroz prozor” odnosno “izvan”. Za razliku od toga, narativna analiza predstavlja sinkronijski pristup tj. “gledanje u ogledalo”, budući da se biblijski narator ne bavi biografijom, topografijom ili pak moralnom kvalifikacijom. U tom slučaju ona je reducirana na bit tako da kroz dijalog i akciju likova otkrivamo kakvi su oni u biti (kao npr. u priči o “Izgubljenom sinu” iz Lukina evanđelja). Narativna analiza pruža “otvoreni završetak”.

Predavač je također istaknuo važnost simbola, kojima se može prenijeti iskustvo. Stoga se oni moraju koristit pozorno, jer dijaboličan je govor koji dijeli simbole i zbilju. Naše se naviještanje temelji na iskustvu, osobito onomu s Bogom, te se stoga teološka refleksija i naracija ne isključuju, zaključio je predavač.

Dr. Danijel Labaš, predavač na Hrvatskim studijima u Zagrebu, govorio je potom o narativnim modelima u novim komunikacijskim okolnostima, upozorivši na opasnost depersonalizacije pripovjedača kako u književnim djelima tako i za “medijske pripovjedače”. Govoreći potom o fenomenologiji naracije ili pripovijedanja, istaknuo je kako se ono bitno razlikuje od izvještaja kojega nam donose suvremena sredstva komunikacije, te je u prvom redu interpersonalna komunikacija, na što se svodi i proces katehizacije.

Međuljudska komunikacija obilježena je ograničenim spektrom primjene, tj. manjim brojem osoba i vrlo malom udaljenošću onih koji komuniciraju, dok društvena komunikacija ima masovno obilježje i vrlo široki spektar primjene. Usvajanje masovnih medija u vrlo kratkom vremenu imalo je velik utjecaj na čovjeka koji se morao prilagoditi i razmišljanjem i jezikom na nove komunikacijske strukture i na organizaciju međuljudskih odnosa koja je osjetno izmijenjena. Istraživači kažu da je rezultat toga procesa dvojak. Osoba međuljudskih komunikacija pozornost je posvećivala prije svega logičnosti, racionalnosti, “pričljivosti”, pripovijedanju i priželjkivala stalno onu vrstu komunikacije koja bi pridonosila zajedničkom življenju. Osoba koja se služi masovnim medijima slikovitija je, ekstremno tankoćutna, vezana na neposrednu intuiciju i stoga vezana na sferu trenutačnosti. Jednostavno, uvijek i iznad svega smjera na tip komunikacije koja proizvodi informaciju.

Time se ne želi reći da jedna vrsta komunikacije isključuje nužno drugu, niti da društvene komunikacije isključuju one međuljudske, već se želi ukazati na znatnu prevagu društvene komunikacije nad međuljudskom i pokazati da je društvena komunikacija danas odlučujući čimbenik za informaciju, ali i za formaciju današnjeg čovjeka, istaknuo je dr. Labaš. Razmišljati o “novoj komunikaciji” koja se razlikuje od “staroga pripovijedanja” ne znači zaustaviti se tek na samim tehničkim strukturama, niti studirati i proučavati riječ i sliku, već, prema riječima dr. Labaša, podrazumijeva zanimanje za cijelo to široko područje i potpunu zbilju koja određuje čovjeka, njegove načine odnosa s drugima i potrebe koje iz tih načina proizlaze. Moderni čovjek je čovjek komunikacije i potpuno je uronjen u svijet komunikacija, napomenuo je. Istaknuo je da je komunikacija danas postala razmjena, a razmjena se odnosi na informacije. Prokomentirao je kako bismo mogli reći da susret nove mobitelske kulture komuniciranja i stare filozofije pripovijedanja ili naracije protječe u pesimističkim tonovima i da je povezano s nizom pitanja, a prvo od njih je kakva je budućnost komuniciranja.

Također, kazao je dr. Labaš, možda se dobro pitati kako bismo danas trebali postupati s komunikacijom, s pripovijedanjem, s riječima u katehezi ili nastavi vjeronauka. Slikovito je to opisao na način da se zamisli da su riječi, da je naše pripovijedanje, naša komunikacija poput bižuterijskog prstena. Taj prsten zlataru ne znači ništa, ali nekome tko takav prsten dobije od drage osobe, on je za njega jedinstveno blago. Kao i naše pripovijedanje i naša komunikacija.

Uslijedila je tematska rasprava u kojoj je, među ostalim, istaknuto kako Biblija jest knjiga povijest spasenja, ali u tom smislu netko drugomu ne može prenijeti iskustvo faktografski. Naracija je naime neizravna, ona sugerira i uvijek je gostoljubiva i široka, a napose interdisciplinarna.

Poslijepodnevni dio rada započeo je izlaganjem “Još nikada nije tako rečeno” Božidara Prosenjaka. Predstavljajući književnika, dr. Pažin je istaknuo kako mnogi kritičari, ali i ostali djelatnici na području književnosti, tvrde da je književnost za djecu i odrasle u današnjemu vremenu nemoguće razumjeti, ali je nemoguće o njoj i govoriti bez spominjanja imena Božidara Prosenjaka.

Prosenjak je predstavio svoje životno iskustvo i nazore, koji se ponajprije ogledaju kroz traženje životnoga puta i smisla. Književnik je pojasnio kako je njegovo traženje životnoga smisla, a napose književničkoga dara i poziva budilo u njemu brojna pitanja, a jedno od njih bilo je “kako treba raditi?”.
Punih deset godina tražio je odgovor na to pitanje i došao do onoga što je “autentično u njemu”. No, njegov prvi izlazak u javnost i susreti s djecom i odraslima doveli su ga do još jednoga problema, budući da je shvatio da mu je do tada jedini cilj bio samo zabaviti slušateljstvo, pa su mu riječi postale “tanke”. Osim toga, shvatio je da svojim nastupima prodaje više sebe, nego što drugima govori o Bogu. Naprotiv, trebalo je omogućiti Gospodinu da on prosijava svoje riječi kroz njega, jer “samo tako možemo govoriti svježe i možemo imati neponovljiv govor za koji se može reći: “još nikada tako nije bilo rečeno”.

Potrebno je znati mijenjati sebe kako bismo bili dobar primjer drugima, osobito djeci, jer književnik baš kao i učitelj najbolje djeluju iz vlastitoga stava. Potrebno je također odabrati jedan od tri jezika: “život, istinu ili pak evanđelje”, kako ne bismo postali tzv. “medijski pisci” o kojima se u medijima neprestano govori ili piše i većinom je usmjerena na stjecanje materijalnih dobara, a čija poruka i kvaliteta stvaranja osim toga ne opravdava toliku medijsku pozornost, upozorio je predavač. Također, Prosenjak je istaknuo kako su ga i osobno iskustvo patnje i trpljena doveli do većine odgovora na pitanja koja su mu se vremenom postavljala.

U drugom dijelu poslijepodnevnoga programa, održana je svojevrsna radionica koju je vodio Božidar Prosenjak zajedno s glumcem Dubravkom Sidorom, s kojim je osnovao Kazalište “Divlji konj” 2001. godine kao umjetničku organizaciju. Poznati je glumac govorio i vizualno dočarao stihove iz Prosenjakovih knjiga, odnosno zbirki pjesama i kratkih proza za djecu, ali i romana i kratkih priča i slikovnica za djecu kao što su: “Divlji konj”, “Kralj”, “Sijač sreće”, “Malo svjetlo”, “Krilato dijete”, “Dječja knjiga danas u Hrvatskoj”, “Sveta Lucija” i dr.
Prosenjak je, iznoseći svoja mnogobrojna iskustva s književnih susreta s djecom u brojnim školama po Hrvatskoj, ali i osobnih iskustava kroz djetinjstvo i život, pojasnio što ga je potaknulo na pisanje pojedine knjige, a osobito pojedine pročitane pjesme.

Riječ je o pjesmama koje premda su u većini posvećene djeci, daju odgovore na pitanja strpljenja i Božje volje, dobra i zla u svijetu, traženja životnoga smisla, ljubavi i roditeljstva, obitelji, sumnje vjere, domovine i naroda, novca i afirmacije vrijednosti i dr. Značajno mjesto u njegovu radu predstavlja i knjiga “Divlji konj”, koja je nastala kao odgovor na pitanje postoji li u čovjekovu životu tako čvrsto, ali nevidljivo uporište s kojega ga nitko ne može maknuti. Tražeći put vlastite vjere, Prosenjak je shvatio da je to čovjekovo nevidljivo uporište jedino i samo vjera, koju je i sam otkrio kroz trpljenje. Upitan na kraju, zašto čovjek, a i sam je prošao to iskustvo, mora toliko trpjeti kako bi došao do Boga, književnik je odgovorio da “onoga koga ne može zaustaviti svjetlo, zaustavlja ga samo plamen”.

Nakon predavanja i radionice, u crkvi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije pokraj FFDI slavljena je misa.

Zatim je priređena tradicionalna večer Maloga koncila, koji ove godine slavi 40. obljetnicu izlaženja i postojanja. Predstavljanju su nazočili v.d. glavnog urednika MAK-a Vojmil Žic i direktor Glasa Koncila Nedjeljko Pintarić. Prikazan je i kratki film o MAK-u, a za vjeroučitelje je održana i nagradna igra u obliku pitalica.