Zadar, (IKA) – Sveta Stošija – zaštitnica Zadarske nadbiskupije i naslovnica zadarske katedrale, po rođenju za zemlju Rimljanka, po mučeničkom rođenju za nebo Srijemkinja, po čašćenju i duhovnom trajanju Zadranka i ove je godine privukla tisuće štovatelja koji su na njenu svetkovinu u nedjelju 15. siječnja sudjelovali na koncelebriranom večernjem slavlju koje je predvodio gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

Na početku mise zadarski nadbiskup Ivan Prenđa pročitao je pismo zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, u kojem se prisjetio prošlogodišnje jubilejske proslave sv. Stošije, kad se slavilo 17 stoljeća od njenog mučeništva. Čestitao je blagdan “dragoj Crkvi zadarskoj”, prisjećajući se “dragih uspomena” s prošlogodišnje proslave koju je predvodio kao Papin izaslanik. “I ove godine želim ostvariti duhovnu blizinu s vama. Molim Gospodina da i ovogodišnje slavlje potakne novi zamah kršćanskog svjedočenja u drevnoj Crkvi zadarskoj. Neka nebeski zagovor sv. Stošije pomogne svima koji se u ovom osjetljivom vremenu zalažu u promicanju dobra, istine i mira u dragom nam hrvatskom narodu”, napisao je kardinal Bozanić, upućujući pozdrave svim okupljenima, zajedništvu brojnih karizmi i službi.

Uz predvoditelja slavlja Bogovića i umirovljenog zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka, domaćin Prenđa pozdravio je koncelebrante, splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, šibenskog biskupa Antu Ivasa, biskupa kotorskog Iliju Janjića, šezdesetak svećenika, redovništvo, bogoslove i sjemeništarce, predstavnike Grada i Županije, te Katedralni zbor sv. Stošije, koji je pod ravnanjem Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića predvodio pjevanje puka. Za pjevanja Stošijinog himna na početku bogoslužja, biskupi su se uputili na Stošijin grob u pokrajnoj lađi, pomolivši se pred mramornim sarkofagom u kojem od 9. st. počivaju njene moći, mjesto koje je osobito za devetodnevne molitvene priprave pred svetkovinu mjesto pohoda brojnih hodočasnika, primanja molitvi i zahvala.

Sv. Stošija je kršćanska supruga rimskog poganina, koja je za Dioklecijanovih progona 304. god. na Božić, sa biskupom Irenejom i đakonom Demetrijem u Sirmijumu spaljena na lomači. “I na koncu života je svoj život prikazala kao potpuni dar. Taj njen potez neki su smatrali gubitkom, ali su ga kršćani shvatili kao pobjednički i divili su mu se. Zato su pisali kalendare i svoje mučenike ugrađivali u sjećanje. To je nešto najpozitivnije što su imali i to su čuvali u svojim sjećanjima. Zadrani su je ugradili u svoju memoriju početkom 9. st, a čine to i na početku trećeg tisućljeća”, rekao je biskup Bogović, dodavši da nas takve zvijezde trebaju voditi i na našem hrvatskom prostoru. Zato je i pokrenut projekt Crkve hrvatskih mučenika, da na našem putu po njima kao zvijezdama slijedimo svoj put u zajedništvo s Bogom.

Istaknuo je da za trajnu pobjedu trebamo shvatiti da nismo u stanju sami osigurati život i sreću. Potrebno je osjetiti potrebu za drugim. Te da se život ne gubi darivanjem i ugrađivanjem u zajedništvo, nego dobiva, ukazujući pritom na stav potrošačkog svijeta koji smatra da si izgubio onoliko koliko si dao. “Kako nadvladati tu sklonost? Mnogi se pitaju kako do ozdravljenja društva? Kršćani su znali kako do vitalne snage i ozdravljenja svoga društva: ako ugrade u svoje sjećanje one koji su znali biti u potpunosti dar drugima i Bogu. Takva je bila Stošija. Kršćani, premda su bili progonjeni, nisu nakon progona osnivali neku instituciju kako bi onda oni druge gonili. Nego su uvijek htjeli svojom dobrotom i druge izvući iz zloće. A ne da oni organiziraju Tužilaštvo! U ovom je svijetu previše tog kulta tužilaštva, koje uvijek gleda kako bi negdje pronašlo krivca. Ili, ako nije dovoljno kriv, često je sklono da mu je pripiše, skupi, objedini i osudi. Tako se događa gdje vlada duh tužilaštva. To je opasna bolest našeg vremena i trenutno naroda”, upozorio je biskup Bogović, ukazujući na lik Heroda, koji je u Novorođenom vidio konkurenta i krivca. Nema ništa sveto i veliko izvan njega što bi vrijedilo da mu se on pokloni. On većega kraj sebe smatra opasnim jer mu pripada više nego njemu, krivac je jer ga smatra otimačem njegova imanja i slave te ga treba ukloniti, rekao je biskup Bogović istaknuvši da takav čovjek ne može uočiti spasitelja u svojoj sredini kojeg treba slijediti, nego optuženika kojeg treba ukloniti. “Treba poput mudraca pratiti svoju zvijezdu, svoju savjest koja u nekim trenucima može zakazati kao kad su oni izgubili putokaz jer su ušli u područje Herodova utjecaja i zloće. Ipak, slijedili su svjetlo koje je Bog usadio u njihove duše, imali su u svojim dušama dar za drugoga. Biti dar drugome – to je zvijezda koja vodi prema zajedništvu s Bogom i ljudima”, poručio je biskup Bogović. Takva je bila sv. Stošija, poticaj o kojem i njen Himan pjeva, da “svakog nastoji na slavnu mučeničku borbu potaknut”.

Nadbiskup Prenđa poželio je da taj blagdan bude i molitva Gospodinu da Crkva bude čvrsta u vjeri, jedinstvena u želji da Krist bude navješten i svjedočan, te da svi koji smo pozvani postići vječno spasenje to i ispunimo. Poručio je da će se nadbiskupija darovima pridružiti naporima biskupa Bogovića u gradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i dati podršku na godišnjim proslavama, kako bismo se “osjetili u našem hrvatskom zajedništvu na putu izgradnje onog što nas sve povezuje u predanju daru života o čemu je govorio i biskup Bogović, a toliki su ih položili na prostorima svih naših biskupija”. Svetkovina sv. Stošije primjer je zajedništva od osobitog značenja. Jer, rekao je biskup Bogović, “nisu sva zajedništva iste kvalitete i vrijednosti. Najvrjednije je i najsavršenije ono gdje je svaki pojedinac dar cijeloj zajednici i gdje se zajednica daruje pojedincu u njoj. Tako savršeno zajedništvo postoji samo u Bogu”.