Vatikan, (IKA) – Papa Benedikt XVI. primio je 22. prosinca u Apostolskoj palači u Vatikanu u audijenciju kardinale i članove papinske obitelji i Rimske kurije u povodu božićnog čestitanja. Nakon prigodnog obraćanja dekana Kardinalskog zbora kardinala Angela Sodana Papa je održao govor u kojem se, između ostaloga, osvrnuo na neke važnije događaje koji su označili godinu na izmaku.
U prvom redu podsjetio je na smrt svoga prethodnika pape Ivana Pavla II., nakon duge bolesti i postupnog gubljenja sposobnosti govora. “Nijedan nam Papa nije ostavio iza sebe toliko tekstova kao što je ostavio on; nijedan Papa prije nije mogao posjetiti, kao što je učinio on, čitavi svijet i izravno progovoriti ljudima na svim kontinentima”, istaknuo je Benedikt XVI. Rekao je i kako će ostati u neizbrisivom sjećanju Cvjetna nedjelja ove godine, kada je papa Woytila s grančicom u ruci i neskrivenim bolom na licu stajao na prozoru. Prisjetio se i kako je Ivan Pavao II. u svojoj privatnoj kapeli sudjelovao na Križnom putu na Koloseju te na kraju njegova nijemog blagoslova na Uskrs. “Sveti Otac je, svojim riječima i svojim djelima, dao velike stvari; ali nije ništa manje važna lekcija koju nam je dao s katedre patnje i šutnje” osobito u svojoj knjizi “Sjećanje i identitet”, u kojoj je dao tumačenje patnje koje se temelji na njegovu osobnom iskustvu, rekao je Benedikt XVI. Ivan Pavao II. osobito je pokazivao koliko ga je pogađalo zlo koje smo, u nedavno završenom stoljeću, osjetili na dramatičan način. Zbog toga iskustva zla, za papu Woytilu pitanje otkupljenja je postalo bitno i središnje pitanje njegova života i njegova razmišljanja kao kršćanina. Učio je kako nasuprot nasilju, zlu i dubokoj ukorijenjenosti zla u povijesti stoji božansko milosrđe, istaknuo je Sveti Otac. Ipak, nastavio je Benedikt XVI. u svome izlaganju misli svoga prethodnika, ono što zlu zadaje konačni udarac jest patnja Boga, patnja Sina Božjega. “Moramo činiti sve da ublažimo patnju i spriječimo nepravdu koja prouzročuje patnju nevinih. Međutim, moramo također učiniti sve da ljudi uzmognu otkriti smisao patnje, kako bi na taj način bili kadri prihvatiti vlastitu patnju i sjediniti je s Kristovom patnjom. Na taj se način ona stapa sa otkupiteljskom ljubavlju te tako postaje snaga protiv zla u svijetu”, rekao je Papa. “Odgovor koji smo dobili prilikom Papine smrti bilo je potresno očitovanje zahvalnosti što se on, u svojoj službi, potpuno predao Bogu za svijet; zahvalnost što nas je, u svijetu punom mržnje i nasilje, iznova naučio ljubiti i trpjeti u službi drugih; pokazao nam je, da tako kažem, uživo Otkupitelja, otkupljenje i dao nam je sigurnost da smrt doista nema posljednju riječ na svijetu”, dodao je Sveti Otac.

Papa je u nastavku svoga govora podsjetio na još dva važna događaja u protekloj godini: Svjetski dan mladeži u Koelnu i Biskupsku sinodu o Euharistiji kojom je zaključena Godina Euharistije.
Osvrćući se na Svjetski dan mladeži, Papa je rekao kako je taj dan svima onima koji su u njemu sudjelovali ostao u sjećanju kao veliki dar, posebno istaknuvši kako je na njemu sudjelovalo više od milijun mladih kako bi zajedno molili, primali sakramente pomirenja i euharistije, pjevali i slavili zajedno, radovali se životu i klanjali se te primali euharistijskog Gospodina. Tih je dana u gradu na Rajni vlada radost, istaknuo je Papa. Taj je susret, nastavio je Papa, bio nadasve hodočašće koje je u sebi sadržavalo dvije smjernice. S jedne strane predstavljao je poziv da se svijet koji nas okružuje ne promatra kao neobrađenu materiju s kojom možemo nešto učiniti, već da u njemu otkrijemo “Stvoriteljev rukopis”, stvarateljski um i ljubav po kojoj je nastao svijet o kojoj cio svemir govori. S druge stane je poziv na osluškivanje povijesne objave koja nam, jedina, može pružiti ključ tumačenja tihoga otajstva stvaranja, pokazujući nam na konkretan način put koji vodi Gospodaru svijeta. Na susretu je osobito došla do izražaja dimenzija klanjanja, dodao je Papa. Upravo u svijetu u kojem postupno nestaje kriterija za orijentaciju i postoji prijetnja da svatko samoga sebe smatra jedinim kriterijem, važno je istaći klanjanje, rekao je Papa.

U nastavku Papa je govorio o drugom važnom događaju u protekloj godini: Biskupskoj sinodi i Godini euharistije. Papa je u tome kontekstu osobito izrazio zadovoljstvo što posvuda u Crkvi iznova dolazi do buđenja prakse euharistijskog klanjanja i što njegovi plodovi bivaju bjelodani.
Posljednji događaj na koji se Papa u svome govoru osvrnuo bilo je obilježavanje četrdesete obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila. Papa je istaknuo kako se ne može zanijekati kako je u različitim dijelovima Crkve prijem Koncila išao vrlo teško i sporo te se zapitao zašto je tomu tako. Sve ovisi, rekao je Papa, o pravilnom tumačenju Koncila i njegovoj primjeni. Osnovni razlog tomu Papa vidi u činjenici da je došlo do sraza dvaju suprotnih hermeneutika među kojima je došlo do međusobnog sukobljavanja. Jedna je prouzročila konfuziju, druga, na tih ali uvijek vidljiv način, donijela je plodove. S jedne strane postoji tumačenje koje bi se moglo nazvati “hermeneutikom diskontinuiteta i prekida”. Ona nerijetko nije mogla uživati simpatije medija te dijela suvremene teologije. S druge je strane “hermenutika reforme”, obnova jedinoga subjekta – Crkve, koju nam je Gospodin dao, na kontinuiran način; ona je subjekt koji raste u vremenu i razvija se, ali pritom ostaje uvijek ista, jedan jedini subjekt Božjega naroda na putu. Hermeneutika diskontinuiteta prijeti da uvede raskol između pred-koncilske Crkve i post-koncilske Crkve. Ona govori kako koncilski tekstovi ne predstavljaju pravi duh Koncila, već predstavljaju rezultat kompromisa, te stoga pravi duh Koncila valja tražiti u poticajima ka novom koji se kriju u pozadini tih tekstova i kao takvi predstavljaju pravi duh Koncila te ih valja slijediti. Jednom riječju: potrebno je slijediti duh Koncila, a ne njegove tekstove. Međutim, primijetio je Papa, takvo tumačenje ostavlja veliki prostor proizvoljnom tumačenju što predstavlja veliku opasnost za zdravi nauk Crkve i dosljednost Kristovu nauku.
Toj se hermeneutici diskontinuiteta suprotstavlja hermeneutika reforme koja uključuje zauzimanje da se određena istina izrazi na nov način što iziskuje da se ista promišlja na nov način te se s njom uspostavi novi odnos. Odnosno, kako je rekao Papa citirajući Ivana XXIII., da “siguran i nepromjenjiv nauk, koji se mora vjerno poštivati, bude produbljivan i predstavljen na način koji odgovara zahtjevima našega doba. Jedno je naime polog vjere, odnosno istine sadržane u našemu časnom nauku, a nešto sasvim drugo način na koji su one izražene, čuvajući njihovo isto značenje i istu važnost”. Papa je primijetio da gdjegod je prijem Koncila bio vođen tim usmjerenjem dolazilo je do rasta novog života i sazrijevanja novih plodova. Danas, četrdeset godina nakon Koncila, vidimo kako dobro sjeme, premda se polako razvijalo, ipak raste a zajedno s tim raste i naše duboka zahvalnost na djelu koje je ostvario Koncil, rekao je Papa.

U nastavku svoga govora Papa je istaknuo kako je jedna od važnih zadaća Koncila bila utvrditi na nov način odnos između Crkve i suvremenog svijeta. Sukob vjere Crkve s radikalnim liberalizmom kao i prirodnim znanostima, koje su išle za tim da obuhvate sve stvarnosti do njihovih krajnjih granica, pokušavajući tvrdoglavo zanijekati Božje postojanje, izazvala je u 19. stoljeću žestoke i radikalne osude suvremenog doba od strane Crkve. Naizgled se činilo kako ne postoji neko otvoreno područje za pozitivan i plodan dogovor. U međuvremenu je međutim u suvremenom dobu došlo do razvoja. Uočeno je kako američka revolucija ponudila model suvremene države različit od onoga koji su nudile radikalne tendencije koje su se javile u drugoj fazi francuske revolucije.
Prirodne su se znanosti, na sve jasniji način, počele suočavati s vlastitim ograničenjem koje su nametnule njihove metode koje, premda su polučile veličanstvena postignuća, ipak nisu kadre obuhvatiti stvarnost u njezinoj sveobuhvatnosti. Tako su se obje strane počele jedna drugoj okretati. U razdoblju između i neposredno nakon dvaju svjetskih ratova državnici katoličke vjeroispovijesti pokazali su kako može postojati suvremena laička država, koja ipak nije neutralna spram vrijednosti, već živi crpeći iz velikih etičkih izvora koje je otvorilo kršćanstvo. Katolički socijalni nauk postao je važan model između radikalnog liberalizma i marksističke teorije o državi. Prirodne znanosti, koje su bezrezervno služile metodom u kojoj nije bilo mjesta Bogu, sve su jasnije uviđale vlastita ograničenja, te su sve više svoja vrata otvarale Bogu, svjesne da stvarnost natkriljuje naturalističku metodu i ono što ona može obuhvatiti. Bilo je nužno stoga ponuditi odgovore na tri niza pitanja: u prvom redu definirati na nov način odnos između vjere i suvremene znanosti, zatim definirati odnos između Crkve i suvremene države te, na kraju, riješiti problem vjerske snošljivosti. U tim pitanjima, koje su po svojem karakteru od presudne važnosti, Crkva, usprkos ponekoj nedosljednosti, nikada nije napustila svoja načela, što se na prvi pogled ne čini tako. Potrebno je naučiti i prepoznati, rekao je Papa, da u odlukama o tim pitanjima jedino načela predstavljaju trajni vidik, dok konkretni oblici, koji ovise o povijesnim prilikama te dakle mogu biti podložni promjenama, nisu trajne naravi. Tako primjerice ako se vjersku slobodu promatra kao izraz čovjekove nesposobnosti da pronađe istinu i slijedom toga daje se za pravo relativizmu, tada je ona od društvene i povijesne nužnosti na neprimjeren i neispravan način uzdignuta na metafizičku razinu i tako lišena svoga pravog smisla, što za sobom povlači da ju nikako ne može prihvatiti onaj koji vjeruje da je čovjek kadar upoznati istinu o Bogu i, na temelju nutarnjeg dostojanstva istine, vezan je uz tu spoznaju. Nešto je potpuno drugo promatrati slobodu vjeroispovijesti kao nužnost koja proizlazi iz ljudskog suživota, štoviše kao nutarnju posljedicu istine koja se ne može nametnuti izvana, već ju čovjek mora sam usvojiti i steći, rekao je Papa. Vjeroispovijest nijedna država nema pravo nametati, već nužno iziskuje čovjekov pristanak u slobodi savjesti, dodao je pritom Papa podsjećajući pritom na primjere brojnih mučenika u povijesti Crkve koji su položili živote za svoju vjeru.
Oni koji očekuju da će to približavanje Crkve suvremenom dobu i njezino “otvaranje svijetu” ublažiti sve napetosti i dovesti do čistog sklada, podcjenjuju opasnu krhkost ljudske naravi koja se u svim povijesnim razdobljima i svakoj povijesnoj konstelaciji predstavlja prijetnju za čovjekov put. Te opasnosti, s novim mogućnostima i s novom čovjekovom moći nad materijom i nad samim sobom, ne samo da nisu nestale, već poprimaju nove dimenzije, kao što to pokazuje nedavna povijest, rekao je Papa dodajući kako i u našem dobu Crkva ostaje “znak osporavan”.

Na kraju svoga govora Papa je podsjetio na svoj izbor za nasljednika sv. Petra 19. travnja ove godine, rekavši kako je taj izbor pobudio u njemu “manji strah” te kako mu je samo s velikim pouzdanjem u Boga mogao reći svoj “da”. Zahvalio je svima koji ga prihvaćaju “s velikim povjerenjem, dobrotom i razumijevanjem, prateći ga iz dana u dan svojom molitvom”.
“Božić je blizu. Gospodin Bog se prijetnjama povijesti nije suprotstavio nekom izvanjskom silom, kako bismo mi to ljudi, prema našim ovozemnim shvaćanjima, očekivali. Njegovo je oružje dobrota. Objavio se kao djetešce, rođen u štalici. Upravo na taj način on suprotstavlja svoju potpuno različitu vlast razornim silama nasilja. Upravo tako on spašava. Upravo tako nam pokazuje ono što spašava”, rekao je Papa u svome govoru u tijeku audijencije u kojoj je primio kardinale i članove papinske obitelji i Rimske kurije u povodu božićnog čestitanja.