Trogir, (IKA) – Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u ponedjeljak 14. studenoga, na blagdan sv. Ivana Trogirskoga, zaštitnika grada Trogira, svečano euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Lovre u Trogiru. Govoreći o životu sv. Ivana Trogirskoga te o ustrajnom vjerničkom angažmanu tadašnjih Trogirana, koji se nisu mirili s teškim prilikama u svome gradu, nego su kao živa crkvena zajednica nastojali riješiti svoje probleme zajedno sa svojim pastirima te je vjera bila ishodište njihovim nastojanjima da mijenjaju stvari, da se ne mire s teškim prilikama, kardinal je poručio da i današnji naraštaj treba učiti na tim primjerima.
Prečesto znamo upasti u rezignaciju, miriti se s negativnim pojavama oko sebe, pravdajući se kako se ništa ne može promijeniti, upozorio je kardinal, ukazavši da se vjernik nikada ne može pomiriti s takvim pristupom. “Vjernik je po svojoj kršćanskoj naravi optimist, ne povlači se, zalaže se za opće dobro u svojoj sredini i svjestan je odgovornosti da je dužan pridonijeti boljitku života prema sposobnostima koje mu je Bog darovao. Bit će bolje i u našoj sredini, i u našem gradu, i u našoj državi, ako ne čekamo da mogući pomak na bolje učini netko drugi, nego da počnem od sebe tako da prvi ja učinim ono što mogu. Vjernik ne proklinje mrak, nego pali svijetlo nade i optimizma koji imaju temelj u Bogu, stvoritelju svijeta i gospodaru povijesti”, rekao je kardinal. Pri tome je ukazao da su “u ovom tako materijaliziranom i sekulariziranom svijetu, u kojem su profit i vlastiti interesi postali idolima, potrebni ljudi dobrote i sućuti, ljudi srca i velikodušnosti poput sv. Ivana Trogirskog, potrebni su ljudi koji će graditi jednu novu civilizaciju ljubavi, solidarnosti i humanijih odnosa”.
Okupljenim vjernicima kardinal je poručio da vjera nije neka dragocjenost koju treba skrivati na skrovita mjesta daleko od očiju javnosti. Upozorivši da smo pola stoljeća živjeli u sustavu koji se neprijateljski odnosio prema vjeri, uporno je prikazujući kao privatnu stvar svakog čovjeka, kardinal je ukazao da, nažalost i danas ima onih koji vjernicima s visoka ukazuju na to da je vjera privatna stvar koju ne bi trebalo previše isticati i pokazivati u javnosti. “Vjerska uvjerenja se prikazuju kao nešto nazadno, pa čak i kao nešto vrlo opasno što može poremetiti stabilnost i sigurnost jednoga društva. Kršćanima se želi nametnuti osjećaj bojažljivosti ispremiješan s prenaglašenom diskrecijom i osobnom suzdržanošću. Nažalost, danas i vjernici znaju nasjesti i povjerovati određenim pritiscima i zabludama. Očito se radi o velikom nesporazumu, ili pak o nečijim ne baš dobrim namjerama”, upozorio je kardinal.
Govoreći kako se vjeru ne smije toliko individualizirati, time što sve više postaje gotovo privatna stvar, da ju se čini gotovo nevidljivomu javnosti, te da je vjeri potrebno i javno ispovijedanje, kardinal je istaknuo da se u naše vrijeme traže istinski svjedoci vjere koji čitavim svojim bićem vidljivo i javno zastupaju istinu vjere, bilo to riječju ili djelom života. Opstanak i djelotvornost kršćanstva u našem hrvatskom društvu mnogo će ovisiti o toj snazi živih svjedoka. Vjera je, naime, duboko unutarnja i osobna stvarnost, ali ujedno i vanjska i društvena, rekao je.

“Upitajmo se kada smo se posljednji put prekrižili kad otkuca podne i zvona nas pozovu na molitvu Anđeoskog pozdravljenja? Ustručavamo li se prekrižiti za stolom i moliti prije jela? Znamo li blago, ali odlučno opomenuti one koji u našoj nazočnosti pogrđuju Boga i Njegovo sveto Ime? Znamo li u pojedinim okolnostima istaknuti svoj kršćanski svjetonazor ne podliježući trulim i trenutnim kompromisima kojima se obezvređuju naše evanđeoske vrijednosti? Koliko smo suživljeni s našim kršćanskim simbolima, kao što je npr. križ? Je li taj znak na našem lančiću samo odraz mode i kićenja ili pak znak prepoznavanja onih koji se nazivaju kršćanima, tj. Kristovima? Je li znak križa prisutan na vidnome mjestu i u našim kućama, stanovima pa i na radnim mjestima? Promičem li primjerom svoga života i svojim javnim stavovima kršćansku kulturu nedjelje, pitanja su koja je kardinal uputio vjernicima kako bi preispitali koliko su svjedoci vjere u svome životu.
Kao što je kvasac potreban brašnu da iz njega nastane kruh, tako su i ovoj zemlji i ovome narodu potrebni vjernici koji će pomoći da ovo naše društvo bude prožeto dobrotom, solidarnošću, osjetljivošću jednih za druge, velikodušnošću, poštenjem i mirom, rekao je kardinal, potaknuvši vjernike da budu svjedoci Kristovi uvijek i svagdje, u svojoj obitelji, na ulici, na radnome mjestu, u školi.