Zagreb, (IKA) – Na početku nove akademske godine svečanu misu sa zazivom Duha Svetoga za studente i profesore Sveučilišta u Zagrebu predvodio je 20. listopada u zagrebačkoj katedrali zagrebački nadbiskup i Veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kardinal Josip Bozanić. Okupljenim sveučilištarcima kardinal je zaželio da kao kršćani svojim radom budu nositelji zajedništva među ljudima i pronositelji hrvatske znanosti i kulture u započetom procesu zbližavanja europske sveučilišne obitelji. Ističući da je Isus došao donijeti vjeru koja u nama treba postati ognjem; i kad god vjera postane nečim drugim ili pretpostavkom za neki drugi cilj, za sobom ostavlja samo razočaranje, kardinal je napomenuo da se Isusa doduše može definirati na različite načine, ali je za njega izrazito karakteristično to da je uznemirivao one koji su živjeli u neistini. Bio je prijetnja javnomu miru što ga je stvorila neistina. Ostavljao je dubok trag u najsuptilnijim ljudskim odnosima, do mjere sukoba, čak i unutar obiteljskih veza. Velik oganj i nutarnji žar nužno vode u trpljenje, neshvaćenost a ponekad i u samoću, kazao je.
Ako se držimo daleko od ognja, ako nismo puni Kristova žara, ne možemo biti njegovi suradnici. Ako Bog svojim Duhom ne ugrije srca onako kako molimo u Posljednici; ako Bog za nas nije sve, naš je govor o njemu prazan, premda nam je njegovo ime možda trajno na usnama, rekao je kardinal, pojasnivši da Kraljevstvo Božje ne raste pojačavanjem glasa, galamom, iznošenjem sjajnih ideja, podizanjem prijetećega prsta, izazivanjem aplauza, ni mnoštvom akcija. Hladna istina nije kršćanska istina; hladna istina koja provire iz uma i odmah prelazi na usne, a da se ranije nije ugrijala u srcu, istina je koja neće biti prepoznata kao Kristova, premda može izgledati najpravovjernijom. Našemu kršćanskom životu u ovo vrijeme zacijelo treba puno razuma, ali još više osjećamo da nam nedostaje srca prepuna žara i prosvijetljena darom razuma, istaknuo je predvoditelj misnoga slavlja. Kazao je također da osobe od povjerenja, osobe koje su povjerovale i nose vjeru nisu one koje jamče mir, koje ne uznemiruju, nego one koje stvaraju mir istinom što ponekad unosi nemir.
Komentirajući kako čovjek u sebi posjeduje prikladna sredstva da može rasuđivati, raspoznavati vrijeme u kojemu živi, ima um i savjest, ima dar Duha i Božju riječ, kardinal je istaknuo da on ne treba čekati da netko umjesto njega odredi što je ispravno, jer je svatko od nas pozvan prosuđivati, izabirati i odlučivati. Nije dovoljno samo promatrati nebo, zemlju i stvoreno, nego je potrebno ući u sebe, razmotriti temeljne postavke vlastita života, usmjerenost svoga hoda, promjene koje se događaju u osobnoj povijesti, rekao je kardinal, zapitavši nisu li najveći znanstvenici bili strastveni zaljubljenici u istinu, nisu li uznemirivali novim pogledom koji im je darovan, nisu li svojom poniznošću i samozatajnošću pridonosili dobru svijeta? Znanost je – kažemo – samostalna; istraživanja ne smiju biti ideologizirana ni ideologizirajuća, ali postoji ograničenje znanosti baš u istini pretvorenoj u oganj što ga je Bog u Kristu darovao čovjeku. Taj isti oganj u trenutku je svoga obraćenja tako snažno osjetio i veliki Blaise Pascal, spomenuo je kardinal.
Podsjećajući da nam Isus tako često govori o odricanju, ali odricanju koje nije samo sebi svrhom, napomenuo je da je ono u kršćanstvu uvijek popraćeno darom i nekim novim otkrićem.
Komentirajući kako se u našemu društvu najčešće sluša o podjeli na lijeve i desne, na progresivne koje se smatra naprednima, te konzervativne koje se drži nazadnima te je u tu stranputicu nerijetko ugurana i znanost, kardinal je istaknuo da kršćani nisu ni konzervativni ni progresivni. Ako se kršćane želi smjestiti u uvriježene kategorije, onda te kategorije nisu ni lijevo ni desno, štoviše čak ni u sredini. Kršćani su pozvani uvijek biti naprijed, tamo gdje živi Kristova Radosna vijest, svjedočeći ljudima svoga vremena darovano blago, rekao je. Govoreći o vjeri, kardinal je kazao da mnogi koji su izgubili vjeru teško će samo logičnom argumentacijom i teorijskim modelima doprijeti do vjere ili – bolje – pronaći prostor za susret s Bogom. Samo u susretu sa življenom vjerom, moguće je osjetiti prisutnost Božjega kraljevstva među ljudima. Nosiva i trajna odluka za Boga rađa se jedino onda, ako se već sada kuša istina da samo vjera posreduje neopisivu svijest da je čovjek ljubljen od Boga i da smije živjeti kao Božje dijete iščekujući neizrecivu baštinu te da mu samo vjera pruža utjehu u trpljenju i daruje radost u zajedništvu Crkve, zaključio je kardinal Bozanić.