Vatikan, (IKA) – Hrvatski je narod više od tisuću godina uživao povlasticu, s dopuštenjem Svete Stolice, slaviti misu prema latinskom obredu, ali uvijek na vlastitom jeziku. Izjavio je to požeški biskup Antun Škvorčević u izlaganju na 11. redovnom općem zasjedanju Biskupske sinode u Vatikanu 11. listopada. Ta povlastica, dodao je požeški biskup, uvelike je pridonijela tomu da koncilski oci na Drugom vatikanskom saboru prihvate slavljenje latinske liturgije na jezicima pojedinih naroda. Spomenuta povlastica pomogla je, među inim, vjernicima aktivno se uključiti u bogoslužje i potakla plodno produbljivanje odnosa između hrvatskog naroda i Petrova nasljednika, kao i između mjesne Crkve u Hrvata i opće Crkve, u njezinu jedinstvu u različitosti.
Na temelju toga povijesnog iskustva hrvatski su katolici s oduševljenjem prihvatili liturgijsku obnovu nakon Drugoga vatikanskog sabora, ne upoznavši onu nostalgiju za liturgijom na latinskom jeziku, koja je stvarale velike probleme u određenim europskim katoličkim sredinama, koji nisu riješeni do dana današnjega.

Biskup Škvorčević osvrnuo se i na pripreme novih liturgijskih knjiga na mjesnim jezicima, istaknuvši kako to nije “čisto tehnički posao” jer se kroz uzajamnu suradnju pri nastajanju novih liturgijskih tekstova između biskupskih konferencija i Kongregacija za bogoslužje i disciplinu sakramenata jača zajedništvo između mjesnih Crkava i Apostolske Stolice u Rimu, odnosno s općom Crkvom.
Što se tiče liturgijskih uredbi, one, rekao je požeški biskup, služe obredu-slavlju, a obred uvodi u otajstvo u koje se ulazi po vjeri te se stoga valja ispraviti svaka zloupotreba u liturgiji. Postoje, međutim, uredbe koje nemaju spomenuto značenje te je stoga potrebno ispitati jesu li sve nužne i je li ih moguće sve provesti u djelo.